fbpx
Otkud dolazi Bura i zašto se tako zove? Upitao je vilu koja je znala: iz vrata pakla, gdje uzdiše za životom koji je nekoć imala
Ritam vremena

Otkud dolazi Bura i zašto se tako zove? Upitao je vilu koja je znala: iz vrata pakla, gdje uzdiše za životom koji je nekoć imala

23.02.2019. Ured za blaga i misterije

Spomen bure, tog oštrog, suhog i hladnog vjetra koji puše na mahove i često mijenja smjer, zabilježio je i Petar Zoranić u svom romanu Planine koji se smatra prvim romanom uopće u hrvatskoj književnosti.

Glavna je tema putovanje na koje autor kreće zbog nesretne ljubavi i boli koja ne prestaje. Putem susreće pastire koji mu pričaju o postanku mjesta poput Velebita, Nina, Zadra, Privlake, Dinare i Krke. Pjevaju mu ljubavne pjesme i pričaju priče o pojavama koje obilježavaju neko područje. Tako dolaze i do bure koja stoljećima udara i šiba obale istočnog Jadrana.

Kada neki prirodni fenomen tako izrazito utječe na živote, lako ga je pronaći i u narodnim vjerovanjima žitelja, pa i u  poslovicama. Jedna od njih govori kako se “Bura rađa u Senju, caruje u Bakru, a piruje u Trstu.” i zapravo govori kako taj vjetar nastaje; prelazeći preko planinskih lanaca, osobito na mjestima gdje postoje sniženi gorski prijevoji poput Senjskih vrata.

Zoranić pak, u romanu predstavlja jednu od verzija legende o Buri koju prepričava vila Milost.

Roman Planine je Petar Zoranić završio je 20. rujna 1536. a objavljen je u Veneciji 1569., nakon piščeve smrti.

Prema priči, moćan i plemenit vladar koji je živio u zaboravljeno doba “…biše jedan vladavac i gradodržac poštovan, plemenit, poglavit i moguć…”. Imao je kćer Buru, mladu, lijepu i pametnu.

“U njega, kako srića hoti, jedna hći mlajahna, Bura zvana, lipa, umića i u svem narešena, ča se jednomu ženskomu kipu pristoji, biše…” . No, koliko je bila lijepa i pametna, toliko je bila i ohola i svjesna svoje ljepote, odbijala je sve muškarce koji su došli prostiti njezinu ruku. “…Da koliko uljudna i gizdava, toliko veće rogoborna, oskorežna, ohola i nerazaznana biše, i ne samo jednomu ali dvima da mnozim lipim, plemenitim i bogatim gospodićem prigovori….”

Vremenom je postala toliko ohola da je svoju ljepotu naglas počela uspoređivati s ljepotom drevnih božica. Njezino hvalisanje drevne božice su čule, pobunile se i zamolile vrhovnog boga da ju kazni. On je Buru pogodio munjom te osudio na pakao i vječne muke.

Bura kod Senja / Wikipedia Commons

“….A jer vladavcu nebeskomu grih nijedan jini nî tuko kuko nesaznanje mrsko, tudihtaj iz vedra neba strašnim i sverutnim triskom meu sve ke toti bihu nju samu udrivši u propast paklenu u vike osudi. I tako okonja i u vičnjih mukah mučeći se nesaznanje plaća. I vazda, kada kojagod žena krozi ta grih k njoj se pridruži, na svoje raskoše spominajući se gorko cvileći prijadovno uzdiše, i od toga uzdaha vitar ta tvori se i iz paklenih vrat oganj dimom modročrljenim kroz ova zjatja, koja, kako vidiš, eto pravo pod misto ono jesu ko vi općeno Vražja Vrata zovete, i van ishodi. I koliko zlo, navlastito u naših deželjah, čini, nî triba da ti spovidam. I jer u životu Bura zvana bi, vitar ta nje glas uzdrži i uvik uzdržati hoće. – Zaisto nemalo počudih se tomu i pake tako rekoh: – Dostojan i pravedan svaki sud božji jest, najkoli krozi nesaznanje, i molim svemogoga da svaka nesaznana u takov sud upade….”

Otada, govori predaja, svaki put kada joj se u paklu, kako se nazivalo područje današnje Paklenice, pridruži neka nova žena zbog istog grijeha, Bura plačući teško uzdahne sjećajući se nekadašnjeg života te od njezinog uzdaha nastaje vjetar. Taj se vjetar i danas zove Bura.

Tako je, preko bilješke u Planinama, predodžba bure kao mlade djevojke zbog oholosti osuđene na strašnu sudbinu prešla u jedan od najpoznatijih prikaza bure u narodnom vjerovanju,

No, taj opis nije jedini pa se bura opisuje i kao djevojka koja se muči, ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati.

Ipak, njezin je dolazak uvijek bilo moguće predvidjeti po malenim znakovima koji su označavali njezin dolazak. Jedan od znakova oduvijek je bio i klobuk od oblaka koji je prekrivao vrhove Velebita. Tada je, prema tumačenju ribara koji tog dana ne bi isplovili, bilo jasno kako stiže bura.