U zapisima brodskih putnika, ljetopisima i kronikama nastalima kroz duge povijesti plovidbe i života na istočnoj obali Jadrana povremeno pronalazimo svjedočanstva o vremenskim pojavama toliko žestokima da su ostala poznata do danas.
Grom je posvuda smatran sredstvom viših sila, pa je tako i puk u hrvatskim primorskim krajevima uz njegovu pojavu povezivao likove iz kršćanstva (Biblije) ili zla bića, kao vragove i vještice. Tako Krešimir Kužić bilježi kako je u razdoblju od 1395. do 1794. godine na Jadranskom moru zabilježeno 113 grmljavinskih oluja, udara groma i pojava vatre sv. Nikole.
Svaka od njih u narodu je izazvala podijeljene osjećaje koji su dio povijesnih zapisa. Puk je svoj doprinos dao nadijevanjem imena vrhovima i predjelima prema pojavama, književnici poput Marka Marulića i Petra Zoranića gromove su često koristili kao čimbenike u radnjama. Znanstvenici su pak, također navodili krajeve s većim brojem udara koje je moguće prepoznati po imenima koja nose i danas.
Krešimir Kužić u svom radu o grmljavinskim olujama koji je objavljen 2012. u Hrvatskom meteorološkom časopisu primjećuje kako ništa bolje ne svjedoči o pučkom poznavanju izvanredne učestalosti udara groma na određene točke u prostoru nego mikrotoponimija, odnosno oronimija.
“Tako je u zapisima o olujama zaboravljeni splitski predjel Trišćenica prvi put spomenut 1328., zatim 1397. (Smičiklas, 1911; Rendić-Miočević, 1990), i još jednom 1488. godine. Najvrijedniji je drugi spomen, jer donosi izvorno ime Trischieni Kamicaz. Koliko je bilo točno prepoznavanje kobnosti ove nekoć usamljene stijene, govore i tamošnji smrtonosni udari groma iz 20. stoljeća. “
U Istri, poznato je kako grad Rovinj čak ima Cal dèi foùlmini, odnosno Prolaz gromova koji je ime zaslužio zbog bezbrojnih udara u njegovoj okolici.
Stare karte okolice grada Trogira pak, bilježe brijeg Trischniza, čije je današnje ime Trištenica a nalazi se na tromeđi selâ Primorskog Doca, Bogdanovića i Trolokava.
Kužić bilježi kako u rasprostranjenosti imena kao indikatora posebno izloženih područja nema nekih ograničenja pa se tako vrh Gromovača (1676 m) nalazi na Velebitu, a Treskavac (1081 m) i Gromovine u zaleđu Novog Vinodolskog. Dva Treskavca, Veli i Mali dižu se nasred otoka Krka, a Trijesni vrh (748 m) sjeverno od Slanog.
Sv. Ilija, u narodu poznat i kao Ilija Gromovnik je zaslužio vrhove na Biokovu, Pelješcu, Sniježnici, i Vrmcu kod Kotora. Po njegovu prethodniku, slavenskom božanstvu Perunu data su imena onome na Učkoj i u Poljicima koji se nalaze istočno od Splita.
Područje planine Učke, prema Valvasoru, gromovima je bilo posebno privlačno. Kotor je pak, bio koliko poznat po magli i grmljavini da ga je oko 1680. godine opjevao autor čije se ime izgubilo u vremenu.
“… Jupiteru neizmjerni, velik ti je prikor,
Da oblaci tako gusti, vazda su nad Kotor.
Sunce rijetko izlazi, vrhu ljudih onih,
Uvijek se čuje, murmur na nebesih.
Munje, kiše, tolika ti vidiš.
Da se stalno plašiš vas od straha blidiš. …”
Narodno vjerovanje da se posljedice nevremena mogu izbjeći zvonjavom crkvenih zvona često se spominje, kao i brojne primjere zvonara koji su stradali nakon udara groma. Tako je, primjerice, zvonjenje crkvenim zvonima pred oluju u Vrbniku na Krku bilo je uređeno i održavalo se do zabrane biskupa Ivana Antuna Sintića početkom 19. stoljeća.
Osim zvonjavom, narod se od oluja i nevremena branio i pucnjavom u zrak iz mužara i pušaka gdje se ciljalo u najcrnji dio s jasno vidljivim kovitlanjem.
Vatra svetog Ilije, poznata i pod nazivima vatra svetog Nikole, odnosno Elmova vatra ili vatra svetog Elma imaju posebno mjesto u zapisima. U stvarnosti, to je gotovo neprekidno slabo do umjereno električno izbijanje u atmosferi praćeno svjetlošću, koje se zapaža na povišenim objektima.
Kužić u svom radu tako spominje iskaz pulskih franjevaca koji vjerojatno opisuje taj fenomen.
…a taj
brat nam je rekao, kao i stanovnici Pule, da ih
je Bog jednom vrlo mnogo mučio s kugom. Na
mjestu gdje sada stoji spomenuta slika, stajala
je jedna smokva čije se lišće i grane čudesno
promijenilo u lijepo goruće svjetlo, a usred stabla
ukazala se Marija sa svojim svetim Djetetom
kao znak, da je izmolila Boga za pulski
puk. Onda je kuga popustila, a braća sv. Augustina
imaju čudotvorno svjetlo do dana današnjeg…
Postoji također indicija kako se vatra sv. Nikole pojavila 7. lipnja 1530. godine u crkvici na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku. Naime, tog dana vladala je nad gradom strašna oluja, tijekom koje su vojnici iz tvrđave primjetili svjetlo u crkvici Gospe od Kaštela, što je potvrđeno i u istrazi. Činjenica je kako se ova vatra pojavljuje samo u unutar jakog električnog polja znakovitog za grmljavinske oluje, zaključuje Kužić i donosi nekoliko zapisa koji opisuju svu silu nevera koje su kroz povijest ostale zapisane.
Dubrovnik
(1395. 28. 02.) … U nedjelju posljednjeg dana
veljače 1395. oko 24-og sata jako je padala tuča
i kišilo je, i grom je razvalio toranj Sv. Srđa. …
(Truhelka, 1908)
Korčula
(1476. 10. 01.) … Ali onda, usred mrkla mraka,
Na nas padne baš nevolja svaka.
Vjetar, kiša i opaki gromi
Naša sidra oluja polomi.
Nato parun i komit se kleknu,
Te svom Bogu jade, brige reknu,
… (Steurlein, 1611).
Ilovik
(1483. 08/09. 06.) … Jedne noći podiglo se tako
veliko nevrijeme sa sijevanjima, grmljavinom i
pljuskom, da smo se pobojali da će potopiti
brod. I u tom velikom lijevanju udarila nam je
voda u naše sobe. … (Feyerabend, 1584).
Rovinj
(1519.- 07/08. 07.) … Nadalje u četvrtak navečer
smo u Božje ime ponovo zaplovili iz luke u
Rovinju te smo došli morem tako daleko, da smo
vidjeli kamene grebene. Od četvrtka do petka
smo imali veliku oluju s grmljavinom i
sijevanjem, a u subotu smo vidjeli ribe koje mogu
letjeti. … (Hoogeweg, 1889).
Omiš
(1549. 08. 06.) … Dana 8. lipnja, u subotu
navečer, bile su velike kiše, a noću grmljavina, da
je izgledalo kao da će nebo pasti na zemlju. S
olujom su došle rušilačke poplave tako da je
učinjeno mnogo zla u ovom mjestu, u Svinišćima,
u Kostanju, Smolonjama, Zvečanju i Radobilji …
Senj
(1580. 29. 09.) … nije se svidjelo slavnom sv.
Mihovilu, da bi na njegov dan kršćani prolili toliko
krvi, pa je na ovim stranama po čudu bila gusta
kiša s užasnom olujom i munjama, tako da oni
(Turci, prim. a.) nisu mogli postaviti zasjedu blizu
mora, kako je bila zamisao istoga … (Rački, 1877).
