Brojne legende ovih prostora koje govore o ljubavnim idilama u pravilu govore o i njihovim tragičnim završecima. Legende su to poput priče o nesretnoj Veroniki Desinićkoj koja se temelji na stvarnim osobama, o Gaju i Lidiji koja se temelji na izmišljenom otkriću kostura, ili predaje o Miljenku i Dobrili koja neodoljivo podsjeća na priču o Romeu i Juliji.
Često su nadahnute stvarnim povijesnim događajima i ličnostima, što je i slučaj s pričom o ljubavi Tereze i Otta, no za razliku od većine ljubavnih priča, ona nema nesretan završetak. Priča je to velikoj ljubavi između Tereze Kurjaković iz Cernika i otmjenog carskog časnika Otta Krifkea iz Beča koja je odoljela običajima i neumoljivoj tradiciji vremena koja je nalagala ženidbu sa pripadnicima svog staleža.
Zapisao ju je 1998. godine povjesničar Feliks Valentiću “Novogradiškom spomenaru” i ona počinje u trenutku kada na prijelazu u 20. stoljeće mladi časnik Otto dobiva premještaj iz okupirane Bosne u Novu Gradišku. Dolazak u slavonski krajiški grad bio mu je veliko olakšanje i tako je jedne nedjelje prijepodne šetao novogradiškim parkom i slušao koncert pukovnijske carske glazbe.
Početak ljubavi
Odjednom, zapazio je mladu, prelijepu djevojku koja je hodala prema crkvi. Ostao je Otto zatečen njezinom ljepotom te joj je prišao, upitao je odakle je i kako se zove. Zbunjena i pomalo zaplašena neočekivanim susretom odgovorila mu je kako se zove Tereza i kako je iz obližnjeg Cernika. Bila je to ljubavi na prvi pogled, koja se ipak nije mogla dogoditi bez teškoća u koje su uskoro zapali.
Druge nedjelje, Otto je ponovo sreo Terezu i priznao joj svoju ljubav. Rekao joj je kako bez nje više ne može živjeti te ju – neočekivano zaprosio. Terezija ga je odbila kratko i sažeto: “ne mogu voljeti čovjeka kojeg ne poznajem, stranca.”
Otto s druge strane, nije bio spreman tek tako odustati pa je poslao pismo njezinim roditeljima u kojem ih je zamolio ruku njihove kćeri te zatražio dopuštenje za pristup kući. Otac se ljutio, ali je mudra majka imala drugačije planove. Za savjet je upitala cerničkog gvardijana i učitelja koji joj je predložio da prihvate prosidbu i prime mladog Bečliju na razgovor u svoj dom.
Tako i učiniše, ali su Otta roditelji odgovarali od udaje. Rekli su mu da je Tereza premlada -imala je tek 16 godina, da je seoskog roda te da nije dorasla otmjenom i bogatom bečkom gospodinu i carskom časniku. No, zaljubljeni Otto ostao je po svome i na koncu je pao dogovor; Tereza će krenuti u Beč gdje će Otto platiti obrazovanje i odgoj za damu. Nakon toga, oženit će se.
Dogovor i kompromis
Glas o Ottovoj ljubavi stigao je do najviših bečkih dvorskih krugova koji su u svojoj zlobi bili složni da taj brak treba spriječiti. Otto je ipak, bio pripadnik visokog staleža i njegova ženidba sa nekom provincijalkom nije bila poželjna. Na zamolbu zlobnih dvorjana, car je mladog časnika premjestio u daleki Kotor, a za to vrijeme lijepa Tereza stasala je u prekrasnu djevojku i otmjenu bečku damu o čijem se obrazovanju brinula Ottova tetka Hilda.
Pohodila je tako Tereza školu bontona, plesa, stranih jezika i sviranja na citri. U Švicarskoj je završila školu kozmetike i oslikavanja porculana i za njezinu naklonost počeli su se otimati mnogi ugledni bečki mladići. Konačno, gotovo četiri godine kasnije, car je odobrio Ottu vjenčanje s lijepom Cerničankom Terezom, ali ne u Beču već u Cerniku.
Kada se pak, u slavonskom selu pročulo da će biti svadba – mještani su se ponijeli onako kako dolikuje svakom slavonskom selu te se uključili u organizaciju vjenčanja kakvo kraj još nije doživio. Kada je došao taj dan, dvadesetak punih kočija s mladencima i gostima iz Beča prošlo je ulicama Cernika, kroz špalir pa sve do franjevačke crkve.
Odmah poslije svadbe, Otto i Tereza vratili su se u Beč gdje je cernička ljepotica ubrzo postala najpoznatija kozmetičarka “grada na plavom Dunavu”. Kod nje, uljepšavale su se dvorske dame i carske princeze. Uskoro je otvorila i tvrtku i postala poznata po kremama za uljepšavanje koje je sama spravljala. Tako su neki od njezinih izvornih recepata i danas sačuvani u bečkim arhivima. I tako je tekao život u Beču punom glamura koji je ubrzo stigao kraju.
U zadnjim danima Prvog svjetskog rata, Beč je prestao biti središtem velike monarhije. Visoko društvo stiglo je do kraja, više nije bilo cara ni dvora na kojem su mladi bračni par tako s visoka do nedavno pogledavali.
Tereza i Otto vratili su se u tim danima kući u Cernik i tamo unijeli malo bečkog šarma i načina života koji se uskoro pročuo i do Zagreba. Živjeli su tako u sreći, sve dok jednog dana desetljećima kasnije, Otto nije preminuo. Tri godine kasnije, preminula je i Tereza i novine su zabilježile: “Tereza je bila cernička ljepotica koje se nije stidio ni Beč”. Pokopani su jedno uz drugo na groblju u Cerniku.
Njihova velika i sretna ljubav odmah nakon smrti Otta ( 1937. godine ) i Terezije ( 1940. godine ) ušla je u legendu cerničkog kraja. Od tragova sretne ljubavi, ostaje izreka za lijepu cerničanku koju opisuju kako je “lijepa kao Terezija Kurjaković” .
