Novi Dvori Klanječki danas su prava ruševina, nijemi i tužni ostaci arhitektonski vrijednog dvorca koji će ostat zapamćen po tome što je u njemu posljednje dane svog života proveo književnik i autor hrvatske himne Antun Mihanović.
Napuštajući obližnji srednjovjekovni Cesargrad i gradeći Nove Dvore Klanječke veliki pobjednik kod Siska ban Toma Erdödy nije mogao znati kakva će sudbina zadesiti njegov dvor. Četiri stoljeća kasnije biti će gotovo nevidljiva ruševina; teško dostupna i opasna za kretanje koja prekrivena raslinjem leži uz glavnu cestu prema Klanjcu.
Tužni je to ostatak vrijednog dvorca koji je u svom postojanju bio svjetionik i ponekad branik društveno – političkog života Hrvatske.
„Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone”
Nove dvore Klanječke izgradio je 1603. godine Toma Erdödy, o čemu je svjedočio grb nad vratima dvorca kojeg danas više nema. Obitelj Erdödy koja je od 16. stoljeća pripadala najbogatijim velikašima u Ugarskoj i Hrvatskoj, posjedovala je dvorac dugi niz godina.
Toma Erdödy bio je u dva navrata hrvatski ban te se godinama vraćao kao pobjednik s turskog bojišta. Kralj Rudolf II imenovao ga je 1607. godine nasljednim velikim županom varaždinske županije.
Od Tomina brata Petra III potječe hrvatska grana obitelji koja je izumrla 1703. godine, a od Tomina sina Krste potječe mađarska grana koja je nakon izumiranja hrvatske grane preuzela sve njene posjede. Sredinom 18. stoljeća obitelji je pripadalo više od 4000 seljačkih domova. Početkom 19. stoljeća posjedovali i više vlastelinstva.
Iz bogatog političkog života ove obitelji pamtimo i hrvatskog bana Ivana Erdödyja koji se na Saboru u Budimu 1790. godine odupro uvođenju mađarskog jezika u Hrvatskoj uzviknuvši: „Regnum regno non praescribit leges” (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone). Ta se rečenica otada često koristila u političkom životu Hrvatske. Nove Dvore Klanječke, osim po Erdödyima, pamtimo i po književniku Antunu Mihanoviću, autoru teksta hrvatske himne Lijepa naša domovino. Mihanović je živio i umro u dvorcu 1861. godine.
Prvi zagorski dvorac zatvorenog tipa
Dvorac je podignut na brežuljku odakle se pruža pogled na dolinu Sutle i obronke Bizeljske gore. Nikada nije bio dovršen. Zasnovan je na renesansni način kao četverokrilni s unutrašnjim dvorištem i kulama na uglovima. U 18. stoljeću dvorac je uvelike izmijenio izgled zbog dogradnji.
U tom baroknom vremenu u zapadnom krilu dvorca Nikola Erdödy je podignuo Kapelu Sv. Franje Ksaverskog, ukrašenu iluzicionističkim zidnim slikama.
Zanimljiv je bio pod hodnika u dvorišnim arkadama, pokriven mozaikom od raznobojnog šljunka s imenom i grbom Erdödyja, s motivima divljači i prizorima iz lova te godinom izvedbe 1813. Sjeverno od dvorca nalazio se kompleks gospodarskih zgrada.
Vlastelinstvo Novi Dvori bilo je u 18. stoljeću podijeljeno između dvije grane obitelji Erdody. Oko 1860. godine dvije petine vlastelinstva kupio je Jakov Brukner, čiji je sin Ženko 1926. godine bio jedini vlastelin u klanječkom kotaru, jer su svi ostali vlastelini rasprodali svoje posjede seljacima. Brukneri su bili posljednji vlasnici dvorca, tako da su Novi Dvori već od početka 20. stoljeća bili izloženi propadanju, a kraj Drugog svjetskog rata dočekali su pod krovom.
Zapušten i zaboravljen
Nevolje su započele nakon rata kada su Novi Dvori ostali bez skrbnika. Dvorac je rušen kako bi se upotrijebio za građevni materijal. Nacionaliziran, bez prave namjene, nikada neće biti obnovljen. Čak je prije više od pola stoljeća odbijen prijedlog obnove i prenamjene u Galeriju Antuna Augustinčića. Danas se nalazi u katastrofalnom stanju, zapušten i zaboravljen.
Kao što pomalo nestaju ostaci dvorca, tako je i perivoj već potpuno nestao. Nije poznato kako je izgledao okoliš dvorca nakon njegove izgradnje, no iz prikaza na katastarskoj karti iz 1861. godine, upućuje na barokni koncept organizacije vanjskog prostora. U 19. stoljeću sađeno je drveće oko dvorca, iako pravog perivoja, kakvi su bili uz većinu zagorskih dvoraca, uz Nove Dvore Klanječke nikada nije bilo.
