Otok Silba diči se svojom ljepotom i kažu da se tu sakrio raj na zemlji. Slovi kao “Vrata Dalmacije” i leži zapadno od Zadra skrivajući prizore za koje se čini da ih inače moramo tražiti po svijetu. To je otok pješaka jer je automobilima zabranjen pristup i u njegovom središtu nalazi se jedna kula-vidikovac zvana Toreta.
Tu lijepu građevinu podigao je u 19. stoljeću pomorski kapetan sa Silbe Petar Marinić. O gradnji Torete postoje nekoliko verzija priča po kojima je dobila nadimak “kula ljubavi”.
Osim legende o vampiru (Pankogulo Badurina) koji je stanovao u kući pored znamenite kule, taj je vidikovac i izvorište, mjesto uspomene na ljubav kapetana i njegove zaručnice Antonije Mauro, koja ga je iznevjerila. Priča je to o nesretnoj ljubavi i neobičnoj sudbini koja je odredila život kapetana Marinića.
Spomenik nesretnoj ljubavi
Za mladim, lijepim i stasitim Petrom Marinićem, pomorskim kapetanom mnoge su ljepotice sa Silbe uzdisale priželjkujući si sreću- imati takvog muža. No, mladi kapetan nije se obazirao na te poglede jer je u svojim mislima već ljubio jednu djevojku- seosku ljepoticu Antoniju Mauro. A kada se odlučio prići djevojci, bilo je to sudbonosno- Antonija je pristala da mu bude žena za cijeli život i oni se zaručiše.
Kako je Petar često plovio morima širom svijeta, njegova je zaručnica jedno vrijeme strpljivo čekala svaki njegov povratak na Silbu. Međutim, s vremenom joj je to dojadilo. I kada je Petar bio na jednom dugom putu, plovidbi od više mjeseci, Antonija ga iznevjeri i uda se za njegova prijatelja.
Neobična ljubav
Vrativši se svome domu i čuvši za nevjeru svoje ljubljene zaručnice, Petar se rastuži i njegovoj boli nije bilo lijeka, tim više što je Antonija već rodila i djevojčicu koju je nazvala Domenika. Tada se nesretni kapetan zarekao da se neće ženiti punih dvadeset godina dok mala Domenika ne odraste, kako bi onda mogao nju oženiti, kad već nije mogao njezinu majku.
U samom središtu Silbe podigao je veliku kulu kao spomen svojoj nesretnoj ljubavi te je u njoj boravio kad bi se vraćao na svoj otok. Tada bi zamišljeno sjedio, razmišljao o svom životu i čekao da prođu godine i da Domenika poraste.
A kada je narasla i stasala za udaju, pošla je za već prilično ostarjelog Marinića. Do kraja njegova života ostala mu je vjerna supruga, a kula nazvana Toreta i nakon njihove smrti ostala je trajni spomen, kameni spomenik jednoj neobičnoj ljubavi.
Prema zapisima iz knjiga vjenčanih, Petar Marinić oženio je 9. veljače 1858. godine u Silbi Isidoru Domeniku Rasol, zajedno su imali trinaestero djece.
