U više dokumenata 13. i 14. stoljeća pod različitim imenima spominje se velik i bogat posjed. Danas ga je moguće smjestiti istočno od današnjih Sesveta do Lupoglave i rijeke Zeline, potoka Črneca na jugu te današnje Donje Zeline na sjeveru. Zemlja je to svetoga Martina koja je ime dobila po prvom svecu koji nije bio mučenik.
U povijesnim vrelima prisutna je pod različitim imenima. Spominje se pod nazivom “Sveti Martin kod Zeline”, odnosno “domus sancti Martini de Zelina”. Najpoznatiji je pod već spomenutim imenom- zemlja Sv. Martina. Kažu kako je ona bila jedan od najvećih darova hrvatsko-ugarskog kralja Andrije vitezovima templarima. Ipak, povijest tog područja seže znatno ranije i znatno dublje nego što se na prvi pogled čini.
S imenom svetoga Martina susrećemo se još ranije, već od prve poznate isprave o ovome kraju, povelje kralja Andrije II. iz 1209. godine. Njome potvrđuje darovnice templarima. Tu je riječ o Terram sancti Martini– Zemlji svetoga Martina. Iz imena posjeda u trenutku darivanja vidljivo je da se na Zemlji svetoga Martina već bila nalazila crkva posvećena tom svecu, no nije izravno spomenuta.
Nalazi se na brežuljku znakovitog imena Martin-Breg u selu Prozorje, oko tri kilometra sjeverno od Dugoga Sela. Danas je ruševna, a bila je župna crkva tog kraja sve do pred kraj 19. stoljeća. Zbog oštećenja u potresu godine 1880. godine sjedište župe je preseljeno u novoizgrađenu crkvu u Dugom Selu koje se tada počelo naglo širiti.
Sveti trokut
Puno prije nego što je izgrađena, na istom je mjestu postojala jedna od točaka slavenskog svetog trokuta. Riječ je o trokutima kojih su vrhovi bili posvećeni vrhovnim slavenskim božanstvima: gromovniku Perunu, njegovu suparniku Velesu (vladaru zagrobnoga svijeta) i božici Mokoš (poistovjećenoj sa Suncem) za koju se njih dvojica žestoko bore. Pretkršćansko značenje tih točaka kasnije je bilo zamaskirano kršćanskim tumačenjima, često gradnjom crkava na njima. Sačuvali su se ipak tragovi u starim vijestima, toponimima, pa i kršćanski preoblikovanim starijim predajama.
Vjerojatno je nastala još u 9. stoljeću, u vrijeme kada su ovim krajevima kršćanstvo širili franački misionari. Nije to, naravno, bilo prvo pokrštavanje ovih prostora. Na onaj stariji kršćanski horizont može nas podsjetiti osobit nalaz dobro očuvanog bakrenog novca Konstantina II., kovanog dok je još bio cezar, između 330. i 337. godine, a nađen je kraj lubanje kostura u jednom mlađem grobu.
Zbog osobitosti njegova položaja i njegovih prostornih odnosa prema drugim mjestima sa značajnim toponimima može se pretpostaviti da je Sveti Martin tijekom procesa pokrštavanja na ovome mjestu preslojio starije slavensko pogansko božanstvo, gromovnika Peruna.
Arheološka istraživanja
U jednom trenutku počelo se razmišljati o oživljavanju stare crkve sv. Martina jer je nova župna crkva u Dugome Selu postala premala za povećani broj vjernika koji je osobito narastao urbanizacijom Martin-Brega. Preduvjet za sanaciju postojećeg zdanja i eventualnu dogradnju, kao i u svim sličnim prilikama kada je riječ o spomenicima kulture, arheološka su istraživanja lokaliteta.
U stotinama godina svoje povijesti, često je dograđivana što je otkriveno tijekom arheoloških istraživanja. Krajem 17. stoljeća pred zapadnim pročeljem dozidan joj je zvonik.
Stanje crkvenih ruševina izuzetno je loše. Jedino je poligonalno svetište natkriveno i od broda odvojeno nedavno podignutim zidom s rešetkastim vratima. Toranj, dograđen tek 1686., a završen 1691. godine, znatno je nagnut. Crkva je jednobrodna, s nešto užim, danas trostrano završenim svetištem.
Od 2002. godine Institut za arheologiju, pod vodstvom Juraja Belaja, provodi arheološko-konzervatorska istraživanja crkve i njezine okolice. Arheološkim istraživanjem pronađeno je više faza gradnje i dogradnje crkve. Najstarija faza je iz razdoblja romanike. U razdoblju romanike na martinbreškom području nalaze se templari.
Druga faza je iz razdoblja gotike. Tada se na tom prostoru nalaze ivanovci. Pronađena kasnogotička faza je iz razdoblja nakon odlaska ivanovaca s martinbreškog područja.
U novom vijeku crkvi su dograđene prostorije- kapele, zvonik, predvorje i sakristije. Pronađeno groblje bilo je u upotrebi od 12. stoljeća pa sve do 18. stoljeća. Grobovi su različitog stupnja očuvanosti, kao i brojni nalazi, a najčešći su iz razdoblja novog vijeka.
Današnja ruševna crkva je kasnogotička s baroknim dijelovima. Spomenik je nulte kategorije.
