Od svih dvoraca u Hrvatskom zagorju Trakošćan je najpoznatiji i najposjećeniji. Pamtimo ga najčešće po školskim ili obiteljskim izletima za vrijeme praznika. Pamtimo ga po njegovim vlasnicima Draškovićima, osim Zrinskih, najpopularnijoj hrvatskoj plemićkoj obitelji iz feudalnih vremena.
Pamtimo ga kao inkarnaciju romantike 19. stoljeća i savršenu sintezu prirode i arhitekture.
Smješten na visokom čunjastom brežuljku s perivojem usred park-šume, Trakošćan ubrajamo u spomenike kulture i prirode najviše kategorije.
Podaleko od većih mjesta, pomalo izoliran u brežuljkastom kraju između Ravne gore, Macelja i Strahinščice, jedan je od najljepše formiranih i održavanih parkovnih cjelina bogate vegetacije, pune zanimljivih vizura, panorama i ugođaja.
“Ne znam, da li sam se u ikojem našem parku- a vidio sam ih mnogo vrlo lijepih od kojih danas mnogi ni ne postoje- osjećao sretnijim nego u Trakošćanskom, i to ne samo prvi put, kad me očarao, već svagda, kad bih tamo došao. Ovaj veliki i vječni sklad između parka, jezera, potoka Bednje, okolnih brda i te, neistinske gradine tako je neobičan, da sam uvjeren, da bi se tu onaj nesretni kralj sanjar Ljudevit Bavarski prije smirio no u svom sličnom Neuschwansteinu kojem fali svaki duh prošlosti”. Riječi su ovo povjesničara Gjure Szabe koji ih je napisao davne 1939. godine, no na svu sreću, Trakošćan se do danas nije izmijenio.
Postanak Trakošćana datira iz najstarijih vremena
Ne zna se tko je sagradio dvorac i kada. Vjeruje se da je na tom mjestu postojala utvrda još za vrijeme Rimljana, a pojavljivanje samog imena Trakošćan dovodi se u vezu s tračanskom utvrdom Arx Thracorum, a prema drugim izvorima s imenom njemačkih vitezova Drachenstein. Međutim u pisanim dokumentima Trakošćan se prvi put spominje 1334. godine, pod imenom Tracustian u popisu župa, a srednjovjekovni grad spominje se 1399. kada je kralj Žigmund darovao Trakošćan s drugim gradovima Zagorja svom tastu grofu Hermanu Celjskom. Uz Trakošćan pripala je tada knezovima Celjskim čitava zagorska županija s gradovima Krapina, Lepoglava, Belec, Oštrc, Lobor, Kostel i Cesargrad.
Nakon pogibije Urlicha, posljednjeg Celjskog, 1456. Trakošćanom gospodare Jan Vitovac i njegovi sinovi. Vitovce je iz Hrvatskog zagorja 1488. otjerao Jakov Sekelj, kapetan hrvatsko-ugarskog kralja, te je u to vrijeme dvorcem zagospodario kralj Matija Korvin koji je Trakošćan poklonio, i to s ostalim zagorskim gradovima, svojem sinu Ivanišu, koji je 1496. postao hrvatski ban, a on ga je 1503. dao svom pod banu Ivanu Gyulayu.
Nakon smrti Ivana Gyulaya mlađeg, 1567., Trakošćanom upravlja car Maksimilijan II. koji je 1569. Trakošćan dao hrvatskom banu i zagrebačkom biskupu Jurju II Draškoviću. Naime, 1570. kralj je posebnom ispravom potvrdio davanje u zalog Trakošćana i Klenovnika biskupu Draškoviću, a već sljedeće godine zbog brojnih zasluga, Trakošćan postaje njegovo trajno vlasništvo. Godine 1584., car Rudolf II., na zamolbu svojega tadašnjeg kancelara Jurja II. Draškovića, obnavlja i proširuje darovnicu kralja Maksimilijana II. iz 1570., te prvi vlasnik Trakošćana (sa svim imanjima- 46 sela) postaje Gašpar Drašković, brat Jurja II. Draškovića koji ga kupuje za svotu od 20.000 forinti.
Obitelj Drašković posjedovala je dvorac tri i pol stoljeća, s malim prekidom od šest godina između 1645. i 1651., kada je Trakošćan bio u vlasništvu Nikole Zrinskog.
Naime, grof Drašković je prilikom udaje svoje kćeri Euzebije, koja je 1645. godine postala supruga Nikole Zrinskog, dao u miraz Trakošćan. Kada je Euzebija šest godina kasnije umrla bez djece, došlo je do sukoba između Draškovića i Zrinskog, jer ovaj nije htio povratiti miraz.
Dva puta je Trakošćan bio opsjedan i zauziman tako da je ostao prilično oštećen. Zbog toga su ga Draškovići napustili i preselili u susjedni Klenovnik.
Kada je umro podmaršal grof Juraj Drašković, dvorac se našao u vlasništvu njegovog nećaka Ivana kojeg nasljeđuje sin Ivan mlađi, posljednji vlasnik Trakošćana u obitelji Drašković.
Inicijativa grofa Draškovića
Grof Juraj VI Drašković nervozno je šetao svojim kabinetom. Zastao bi samo pokoji put da baci pogled na rukopis svog tajnika koji je brižljivo pisao grofov diktat. “…. i recite poštovanom barunu Karlu da sam mu voljan prodati ovaj moj Klenovnik. Novac mi je hitno potreban, jer ću ubrzo početi s pripremama za obnovu našeg Trakošćana.”
-Dobro! Završite s tim pismom, a onda ćemo poslati pisma u Varaždin glede prodaje palače i Čalinca- nastavio je Juraj tajniku. Mislim da će barun Bruck prihvatiti ponudu i kupiti Klenovnik. Ta on je austrijski ministar financija! Ima taj Bečlija novaca.
I pisma su krenula. Ubrzo su odvjetnici zakucali na vrata Klenovnika, sklopljeni su ugovori i iz vlasništva obitelji Drašković otišla su za sva vremena brojna i vrijedna imanja. Ali Jurja to nije smetalo.
-Napravit ću od Trakošćana- znao je često govoriti-takav grad, takav dvorac, kakvog neće biti nadaleko. Divit će mu se generacije iza mene. Vidjet ćete!
Njegovi bližnji su mu se podsmijavali, ali se Juraj na to nije osvrtao. U njegovom kabinetu nalazile su se studije i crteži neogotičkih zdanja što su ih podizali Nijemci na Rajni u takozvanom “normanskom stilu”.
– Nisu oni ništa boljji od mene- mrmljao je Juraj. “Samo da mi se glavnica zaokruži na milijun forinti, obnovit ću moj Trakošćan.”
I dok je podmaršal Juraj skupljao svoje forinte, drevne zidine starog Trakošćana potresalo bi s vremena na vrijeme rušenje kula i zidova, a noću tišinu bi remetilo glasanje lisica što su se uselile u ruševine stare gradine.
Trakošćan je bio na izdisaju. Napušten i propao, prava ruševina poput ostalih zagorskih gradova- Vinice, Lobora, Oštrca, Beleca, Cesargrada i mnogih drugih. Tako možemo zaključiti da nije bilo navedene inicijative grofa Juraja Draškovića, danas se ne bi mogli skupljati turisti u Trakošćanu i diviti se toj velebnoj građevini koja je s pravom nazvana “biser Hrvatskog zagorja”.
Radovi na obnovi Trakošćana započeli su 1853. godine i trajali su do 1856. godine. Stara ruševna tvrđava pretvorena je tako u neogotički dvorac. Izgrađena je i prilazna cesta blagog uspona te ulazni prostor s pokretnim mostom.
Centralna građevina podupire se kamenim potpornjacima, a na strmoj južnoj strani otvara se terasa. Veiki gotski prozori i obojeno staklo zamjenjuje u prizemlju i prvom katu male prozore. Fasade se ukrašavaju gotskim elementima i živopisnim grbovima. Podižu se tornjici, a barokne krovove kula i tornjeva zamjenjuju masivna kruništa. Raskošno je uređena i unutrašnjost građevine.
Što je nagnalo grofa Draškovića da rasproda svoja imanja i da utroši ogroman novac za obnovu Trakošćana? Najvjerojatnije predivan položaj i duga, stara povijest zdanja uz koje je vezana i višestoljetna povijest obitelji Drašković.
Izgled Trakošćana se nije bitno mijenjao od sredine 19. stoljeća pa sve do danas, osim manjih građevinskih zahvata kao što su primjerice: dogradnja visoke kape od šindre na vrhu tornja krajem 19. stoljeća, dogradnja male kule sjeverozapadnog ulaza u dvije etaže za vrijeme vladavine Ivana IX. i Julijane Erdődy, i izgradnja otvorenog trijema s voltama na mjestu staklene lođe nakon 1910. za vrijeme Ivana X.
Stalni postav dvorca Trakošćan izložen je ambijentalno, odnosno u izvornoj funkciji, a prezentira život hrvatskog plemstva kroz povijest Trakošćana i obitelji Drašković.
Predmeti iz dvorca datiraju iz vremena od 15. do 19. stoljeća i razmješteni su u pojedinim prostorijama. Unutrašnjost dvorca posjeduje neogotička obilježja iz vremena obnove sredinom 19. stoljeća. I namještaj ima neogotička, neorenesansa i neobarokna obilježja, a svi prostori dvorca obuhvaćeni su postavom.
Oko dvorca pruža se na sve strane divna crnogorična park-šuma, a tu je i poznato Trakošćansko jezero. Hrane ga vode iz više izvora.
U njega se ulijeva gorski potok Čemernica, a istječe rijeka Bednja, koja opet utječe u Dravu kod drugog Draškovićevog dvorca, Velikog Bukovca kraj Ludbrega.
