Smješten s unutrašnje strane velikog dunavskog meandra, na istočnim vinorodnim padinama Čvorkova brda, sa znamenitim podrumima vina, nalazi se Erdut- riznica povijesti. Prvi put se spominje 1335. godine, kao Erdöd (šumski put), a u smislu grada, 1472. godine kao castellum Erdeed te je već tada značajan za širu okolicu.
Nakon Turskog povlačenja 1688. godine Erdut prelazi u ruke vlastelina Johana Baptista Maksimilijana baruna Zuana, zatim grofa Palfija, pa obitelji Adamovića Čepinskih. U drugoj polovici 19. st. Erdut postaje posjed srijemskog župana Ervina Cseha.
U Erdutu postoje dvije crkve, katolička Svih Svetih i pravoslavna sv. arhangela Gavrila. Na bajiru iznad Dunava nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada iz 15. stoljeća. Pretpostavlja se da su utvrdu gradili talijanski vojni inženjeri a čini se da je sve učinjeno u velikoj žurbi nakon pada Carigrada jer Erdut od svih utvrda u Podunavlju ima najtanje zidove (od 0,83 do 1,13 m).
Graditelji su tu manu pokušali nadoknaditi brojnim i velikim topničkim otvorim i strijelnicama. Također se smatra da je branič-kula imala iskošene široke otvore za topove, a na donjem dijelu i ugrađene puškarnice.
Utvrda je služila i za stanovanje, što se može uočiti po širokom kamenom stubištu te ostacima kamina i fresaka u kapelici na drugom katu kule.
Povijest Edruta putem zapisa povjesničara Đure Szaboa
“Nad Dunavom diže se nešto ostataka grada Erduta, koji se spominje godine 1472. u vlasti titeljske prepoštije, a kasnije ga nalazimo (1499.) u rukama familije Banffy od Donje Lendave. Od godine 1526. gotovo je neprestano u turskim rukama (tu je stolovao Hasan-beg); putopisac Prandstetter našao je godine 1608. grad u vrlo lošem stanju. Godine 1687. bude i Erdut oslobođen, pa dođe u ruke komore, godine 1730. kao zalog Ivanu barunu Zuaniju, godine 1746. bude prodan Ivanu Palfyju od Erdőda, a zatim konačno grad dobije familija Adamovića Čepinskih i Ervin pl. Cseh, koji su tu dali urediti grobnicu (1891). U Prandstetterovu je putopisu narisan grad Erdut sasvim šematički, no uglavnom je ipak, mada zapušten, cijel sačuvan. Danas je glavna kula snižena, proviđena neistinskim kruništem s malenim zupcima i pretvorena u grobnicu. Još je najbolje sačuvana okrugla kula s izbočenim gornjim dijelom (na konsolama, koje podsjećaju na talijanske građevine 15. stoljeća.) Od okolnih zidova sačuvali su se samo poveći fragmenti”.
Danas su ti ostaci erdutskoga srednjovjekovnoga grada u još lošijem stanju i ostavljeni su uglavnom na milost zubu vremena (od 1967. do 1972. određene zaštitne radove poduzeo je na tim objektima Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Osijeka). Od srednjovjekovnog grada mogu se vidjeti ruševine dviju kula i zida.
Povjesničar umjetnosti Milan Balić opisao je ostatke ovog velikog i važnog utvrđenja iz predturskog (i turskog) razdoblja:
“Od srednjovjekovnog grada ostale su ruševine dvaju kula i zida. Okrugla kula, locirana na jugozapadnom dijelu mašikule. Od kružne kule na sjever nalazi se dio zida odvojen od kule, isto i prema istoku ostaci zida koji vode do glavne četvrtaste kule smještene u centru lokaliteta. Ova kula je nestručno restaurirana 1891. godine za obiteljsku grobnicu Cseh. Od četvrtaste kule prema istoku nalaze se ostaci zida, koji vodi do ostataka druge četvrtaste kule, a od nje se zid nastavlja na sjever gdje se nalaze ostaci ugaone četvrtaste kule. Na padini prema Dunavu očuvani su ostaci kule s tragovima triju etaža i fragmenti ziđa.“
Dvorac Adamović- Cseh
Obitelj Adamović- Cseh sagradila je na svojem značajnom posjedu u Erdutu, koji su krasili i primjerno uređeni vinogradi, poveću kuriju (nagađa se da je izgrađena ili krajem 18. ili u prvoj polovici 19. stoljeća). Irena pl. Cséh živjela je u kuriji do 1973. godine. Ona je služila kao središte posjeda, dakle, uz stambeni dio, imala je i potrebne gospodarske zgrade te velike podrume koji se još i danas koriste. Kurija je vrlo razvedenog tlocrta, građena u duhu historicizma svoga vremena. Zapravo je to prizemno zdanje, koje ima jednokatno krilo te poligonalnu kulu s tornjićem. Visoki trijem koji čini glavni ulaz ukrašen je vrijednom drvorezbarijom.
U Erdutu se nalazila i kasnobarokna crkva Svih Svetih, sagrađena 1807. godine. Taj spomenik kulture domaći pobunjeni Srbi razorili su minama 26. rujna 1991. godine. Crkva je obnovljena 2005. godine. Pravoslavna crkva svetog arhangela Gavrila restaurirana je 2003-2005. godine.
Erdut –vinogradarski kraj
Erdut je poznat kao vinogradarski kraj, s blizu 500 hektara pod vinovom lozom i po vinariji koja proizvodi čuvena vina – erdutsku graševinu, pinot sivi, traminac, chardonay, zeleni silvanac, rajnski rizling, zweigelt. Gospodarsku osnovu čine vinogradarstvo, vinarstvo, poljodjelstvo, stočarstvo, trgovina, ugostiteljstvo.
Tako je Turistička zajednica Općine Erdut, koja u suradnji s vinarima erdutskog vinogorja te lokalnim udrugama i OPG-ovima želi pokazati enogastrobogatstvo Erduta, organizirala srednjovjekovni sajam pod nazivom Vinski grad Erdut – koji se prvi put održava u Erdutu ovu subotu, 26. svibnja, od 14 sati. Sajmom se obilježava 615 godina od prvog pisanog spomena vinograda u Erdutu.
Programi se održavaju na nekoliko lokacija u Erdutu. U dvorištu Dvorca Adamovch-Cseh bit će smješten vinski tabor, gdje će erdutski vinari predstaviti svoja vina, kuhari i ribiči predstavit će gastronomsku ponudu sa srednjovjekovnim i suvremenim jelima. Bitka za Erdutsku kulu počinje u 19 sati, a tijekom popodneva posjetitelji će moći razgledati viteški tabor i okušati se u mačevanju i streličarstvu.
