Na sjevernim obroncima Psunja, u blizini sela Dragovića, na teško pristupačnoj strmini jednog brežuljka nalazi se utvrda Čaklovac. Ova impresivna građevina danas nije očuvana u cijelosti, no vide se ostaci glavne peterokutne kule visoke pet katova.
Grad je u srednjem vijeku bio vrlo bitan obrambeni objekt. Njegov strateški položaj bio je od velikog značaja jer je kraj njega prolazio put od Kamengrada i Požege u smjeru Pakraca. Tvrđava je podignuta u 13. stoljeću na posjedu Sv. Ivana Jeruzalemskog (ivanovaca priorata vranskog). Spominje se u 15. stoljeću (1476.) pod imenom Csaktornya, a u kasnijim dokumentima i pod imenom Čakovec, da bi na kraju ostalo ime – Čaklovac.
U 15. stoljeću podno tvrđave razvilo se jako podgrađe (suburbinum) s obilježjima obrtničkog i trgovačkog mjesta. Nalazio se u sastavu Križevačke županije i bio je njena najistočnija obrambena utvrda. Bilo je to prije dolaska Turaka ujedno i najistočnije mjesto do kojeg se u taj dio Slavonije proširio kajkavski govor. Nakon templara, vlasnik Čaklovca bio je ban Petar Keglević (1523.), a zatim Franjo Tahi od kojeg su Turci osvojili grad 1544. godine.
Za vrijeme turske vladavine izgubio je Čaklovac svoj dosadašnji značaj ali je ostao snažno vojničko uporište. Došao je na zao glas, budući da su u njemu boravile čaklovačke age koje su bile poznate po svojoj nasilnosti i pljački okolnog stanovništva.
U tome se posebno isticao čaklovački Rustan-aga za kojeg su vezani mnogi zločini pa je stoga često bio na udaru slavonskih hajduka. Ubio ga je 1596. godine Franjo Ilinić jer mu je aga odbio osloboditi netom uhićenu ženu.
Nakon toga Ilinić se odmetnuo u šumu, prikupio hajdučku četu od 190 nezadovoljnika i nanosio Turcima velike gubitke u cijelom požeškom kraju. Poginuo je krajem iste godine u sukobu s požeškim Solčić-pašom kraj Brodskog Drenovca. Bio je to početak hajdučkog i narodnog otpora protiv turskih vlasti u Slavoniji.
Odlaskom Turaka krajem 17. st. Čaklovac je prepušten propadanju. Pristup do utvrde je prilično tegoban. Od te je velike utvrde ostala sačuvana, ali prepolovljena peterokutna glavna kula, za koju je svojedobno Gjuro Szabo napisao da je “pravi Wohnturm”, iznutra četverouglasta a izvana peterostrana i da je pet katova visoka.
I današnji ostaci te kule tornja djeluju impresivno. Kutovi kule su povezani i pojačani tesanim kamenom, a u njenoj unutrašnjosti još su vidljivi ostaci gotičkog kamina koji je ostao visjeti u uglu na višem katu. Po tome se vidi da se u tom najzaštićenijem dijelu utvrde i stanovalo. Oko te kule još su vidljivi ostaci obrambenog zida s opkopima.
Jugoistočno od utvrde nalazi se jarak velike dubine, poduprt jakim zidom. Razlog za to je taj što je dalje prema jugoistoku poljana s koje je najlakše prići ovoj utvrdi. Iz istog razloga šiljak glavne kule je usmjeren prema ovoj poljani.
