Na našim prostorima prisutna su vjerovanja o nemirnim dušama koje se u različitim oblicima mogu sresti u noćnom krajoliku. Najraširenija je predodžba o dušama umrlih koje se manifestiraju u obliku malenih svjetala vidljivih noću kako lutaju poljima.
Danas znamo kako je za takve pojave vjerojatno zaslužan močvarni plin. Međutim, nekad su se ljudi bojali ovih neobičnih svjetala. U Podravini postoji vjerovanje o Posvečkarima. Mali su to plamičci ili vatrene kugle koje noću svjetlucaju nad močvarama i mrtvicama. Njihova sudbina je da lutaju svijetom, a mogu donijeti i sreću onima koji ih vide.
Posvečkari su u narodu poznati još i kao Svečuri, Svečkuri, Svečurki ili Svečari. Ta svijetla interpretirana su kao duše umrle novorođenčadi. Tako su zarobljene između dva svijeta zbog nemogućnosti da uđu u raj jer nisu krštene.
Kazivanje o dušama nekrštene djece zapisao je etnolog Vid Balog. Pritom naglašava kako su svi kazivači s područja Prekodravlja s kojima je pričao imali osobni susret s Posvečkarom.
“Ja sem bil v lovu, na Međerki, i išel sem po kmici doma i to išlo po kmici za menom kak jognjena kugla- tak kak lobda veliko i svetlelo je…. Ja stanem, ona stane…. Onda sem dogo gledel i počelo se obračati, ne vrteti i tak je odletelo pod brege…. dogo sem ja to gledel.. tam pod one mađerske brege… a to bil Posvečkar…
(Kaj so Posvečkari?)
Posvečkari su dečica kaj so hmrla pred porod, to so anđelki, ali so nesmireni…gda so nekrščeni onda tak lotvajo (lutaju) po svetu.”
Drugim imenom Nevidinčići, ove dušice često su se viđale kako u Međimurju, tako i u Podravini. Primjerice, Nevidinčić iz “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže je dijete koje je umrlo nekršteno u majčinoj utrobi. Ovo biće, pod imenom Tintilinić, spominje i Ivana Brlić Mažuranić u svojim Pričama iz davnina.
Bića slična prekodravskima viđala su se i u neretvanskom, močvarnom kraju. Tako knjiga “U kralja od Norina” (priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve) navodi, između ostalog, i vjerovanje u Mačića (dolazi od riječi malo, kao malčice, ma’čice, a ne od riječi mačka).
“Skontaju da su Mačići nekrštena mala djeca, kad umru…. išli smo ća doma, bila ura po ponoći…. A leti to dijete ko da ga parite vrilom vodom, brzo, brzo leti ka strila….”.
U Istri i Sloveniji spominje se kao Malik, u srednjoj Dalmaciji poznat je kao Masmalić, Macmolić, Maličić, Macić i Mačić, dok ga u okolici Dubrovnika zovu Tintilin. Mlađoj publici je ipak najpoznatiji kao Malik Tintilinić.
