in ,

Ti Argiruša! On postoji samo u polutajnoj izreci i nikom nije jasno što je zapravo taj čudnovati stvor

Argiruš ili Arđirus je prema predaji osrebreni mladić koji je skoro zaspao i izgubio svoju voljenu vilu labudicu. Danas se uspomena na njega sačuvala samo u izreci Ti Argiruša.

Tko je točno ovaj stvor nije poznato. No, ovu opaku kletvu su izgovarali ljudi rođeni u prekodravskom kraju oko 1870-ih i smatrala se velikom psovkom. U čemu je stvar?

Psovke koje se danas mogu čuti diljem Hrvatske, a spominju pogrdni izraz za čin spolnog općenja te ženske i muške spolne organe u vezi s majčinstvom ili božanstvom, prije dvadesetih godina prošlog stoljeća u hrvatskim krajevima nisu postojale.

Foto: ilustracija Patricia Agüera Mariña iz knjige Hrvatska bajoslovlja

Kako piše Vid Balog u svojoj knjizi Hrvatska bajoslovlja, došle su sa Zelenim kaderom i južnoslavenskim oficirima poslije Prvoga svjetskog rata. Tako se izgovaranje psovke- Ti Argiruša ili Herkuleša ti koristilo u nastupu najvećega ogorčenja. Iako se često spominjala i riječ „kurva”, dalje se od toga nije išlo.

Prema kazivanju koje je zapisao Vid Balog, potkraj 1918. došao je neki oficir s Balkana i tražio ljude po selu da skupe nešto za hranu njegovim vojnicima jer da đubrad domobranska nije ostavila ništa u karauli da se jede. Kad su ljudi u košaru skupili mele, špeka i kobasov, uzviknuo je : U, Boga ti… tko će to da nosi?!

Tad su Gotalovčani prvi puta čuli izraz Boga ti…. i prestravili se. Žene su organizirale moljenje krunice kroz devet dana pred križom, jer su se svi bojali da će s tim strašnim izgovaranjem imena Božjeg u konstrukciji Boga ti doći silna nevolja na selo.

Prema drugom kazivanju, na Korčuli je do pred Drugi svjetski rat najžešća psovka bila Babu ti Maricu i njenu kravicu. Samo se iz ovih podataka može zaključiti koliko su naši stari mogli pridavati, danas tako nevinom izrazu Ti Argiruša.

Postoji i rukopis iz 16. stoljeća koji spominje Argiruša, a kojeg je sastavio stanoviti mađarski književni učenjak Albert Gyergyai, koji je i tiskan 1749. godine. O njemu je pisala Jadranka Damjanov u „Kulturnom bestijariju” u kojem čitamo da je Argiruš (iz latinskog) srebrni, sjajni…. na vrhu Stabla života susreo vilinsku lijepu djevojku koju je zamalo izgubio zbog pospanosti.

Zanimljivo je da je djevojku- vilu susreo kao labudicu, što je slično vjerovanju o Vilama Vodenicama u Starim Virkima. Prema legendi, Vile Vodenice u obliku labuda dolaze na jezera u Starim Virkima na Ivanjsko navečerje i tamo plešu vilinsko kolo nakon što svuku labuđu kožu. Onaj tko bi noć uoči Ivanja uspio ukrasti njihovo labuđe odijelo bio bi sretnik koji se može oženiti vilom.

Nepoznato je kako je ovaj junak iz spomenutog epa završio u Gotalovu, ali moguće je da je davno to neki svećenik u Drnju izgovorio pred mještanima kad je pročitao „Lijepi historiju” iz 1749. pa su seljaci zapamtili kao nekakvu neobičnu riječ koja je dolutala u narod poput izreke Ti Herkuleša. U mađarskom jeziku postoji i psovka „az árgyálusát”, pa je ipak najizglednije da Argiruš ili Arđiruš u našoj izreci dohodi kao iskvareni oblik psovke susjednog nam naroda.

Lošinjski limuni, mandarine i naranče govore o vremenu junaka, moreplovaca i sretnih povrataka

Buna se diže, trebamo kmete za bitku, ko ide z menom?! Pitao je streličar Medo i utjelovio junaka Matiju Gupca