Na mjestu gdje Jozefinska cesta koja povezuje Karlovac i Senj, prelazi preko kanjona rijeke Tounjčice u Tounju izgrađen je u 18. stoljeću kameni most s kipovima vojnika. Jedinstven u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe, Jozefinski most danas stoji kao spomen velebnom građevinskom pothvatu spajanja unutrašnjosti Hrvatske s Jadranskom obalom.
Izgradnja Jozefinske ceste po naredbi cara Josipa II.
Sredinom 18. stoljeća potrebe izvoza panonskog žita i intenzivne eksploatacije krajiških šuma nametnule su potrebu uređenja još jednog magistralnog cestovnog pravca iz unutrašnjosti prema moru, a to je cesta Karlovac-Senj koja je po njezinu inicijatoru, caru Josipu II. dobila ime Via Josephina, tj. Jozefinska ili Josipova cesta. Početak joj je u Karlovcu te se preko Kapele, Brinja i Vratnika spuštala do Senja.
Intenzivni radovi na gradnji ceste započeli su u ljeto 1775. godine pod vodstvom pukovnika Paseea, ali je njezinu izgradnju ubrzo preuzeo znameniti hrvatski graditelj Vinko Struppi koji je kao radnu snagu uposlio oko 1000 lokalnih krajišnika za težačke radove i još oko 200 minera, klesara i zidara. Trasa ceste slijedila je stari karavanski put s mnogo uspona i padova. Gradnja je trajala tri i pol godine.
Za miniranje stijena potrošeno je 500 centi ili oko 25 tona baruta, dok su ukupni građevinski troškovi iznosili 388.000 forinti, tj. pet puta više nego što je svojedobno bilo potrošeno na gradnju Karolinske ceste, prve cestovne poveznice u Hrvatskoj između panonskoga i jadranskoga područja. Cesta je dovršena i puštena u promet potkraj 1779. godine kao Glavna trgovačka i poštanska cesta.
Jozefinom su se kretale tovarne životinje, zaprežna kola i kočije, jedina prijevozna sredstva na kopnu u to vrijeme. Cestu je trebalo stalno popravljati i nasipavati gornji pošljunčani sloj, koji su oštećivala vozila i klimatske prilike, što je iziskivalo znatne troškove i nametalo potrebu za stalnim popravcima.
Jozefinska cesta, duga 100 km, bila je moderna prometnica, građena prema najvišim standardima cestogradnje u tadašnjoj Europi. Njezina prosječna širina iznosila je pet metara, no ponegdje je bila šira i uža.
Trofeji vojnika na jedinstvenom mostu u Hrvatskoj
Na cesti je podignuto 14 kamenih mostova, no posebnu pozornost pobuđuje most preko rijeke Tounjčice kod Tounja od tesanog kamena, ukrašen kipovima, a duž ceste postavljeni su miljokazi i na više mjesta sunčani satovi. Most je izrađen već početkom izgradnje Jozefine 1775. godine.
Struppi je sagradio taj most kako bi svladao strme stijene kanjona. Miniranjem je probio cestu usjecima kroz stijene, te tako sagradio manje strme pristupe na most. Izvorni Struppijev most ima tri svođena kamena otvora i četiri široka stupa i uzdiže se 10 metara od kanjonskog korita Tounjčice. Na široke zaštitne pokrajnje zidove (parapete),
Struppi je dao postaviti 4 umjetnički izrađena kamena kipa, koja predstavljaju vitezove Vojne krajine sa šljemovima i štitovima. Na sjevernom parapetu mosta postavljena je spomen-ploča u čast caru Josipu II. Budući da su kipovi i carski natpis postavljeni usred, a ne pored građevine, od putnika se tražilo zaustavljanje, promatranje i divljenje. Tako na mostu čitamo natpis u mramoru: ,,U spomen napornom putu kojim je 3. svibnja 1775. godine rimski car Josip II. otac domovine prvi put prošao i uzvišeno naredio da se izgradi novi put.”
Prvu preinaku most je doživio već 1836. godine kada mu je dodan još jedan kat s tri luka. Nju je izvodio Struppijev nasljednik, austrijski bojnik Knežić podrijetlom iz Petrinje. Kipovi vojnika i Struppijeva spomen – ploča je premještena s donjeg svoda na gornji te je postavljen i novi latinski natpis u čast cara Ferdinanda: „Ferdinand I., imperator Austrije, pobožni, sretni, uzvišeni, mostu od božanskog Josipa II., rimskog imperatora podignutom među strmim obalama nadogradio je novi lakši prilaz i čitavu cestu obnovio 1836. po Kajetanu Knežiću vrhovnom zapovjedniku graničara.
U Drugom svjetskom ratu most je razoren eksplozijom, pa su oštećeni kipovi i natpisi dijelom potonuli u Tounjčici. Godinama nakon rata na prometnici je rabljen improvizirani most, dok 1957. inženjer Krunoslav Tonković nije pripremio projekt rekonstrukcije kao jedan od manje poznatih primjera u hrvatskoj zaštiti spomenika kulture. Na izvedbu je ipak trebalo čekati do početka 1970-ih godina, a kada je započeta, pozornost je bila usmjerena uporabnoj vrijednosti Struppijeva projekta. K tome su kipovi izvornoga mosta bili dislocirani.
Usred Domovinskoga rata tounjski je načelnik Ivica Sopek na maloj uzvisini pored mosta postavio jedan oštećeni kip, gdje su se posjetitelji mogli okupiti i diviti građevini. Uskoro se pojavila inicijativa da se na parapete vrate kipovi i natpisi. Tada su se u projekt uključili i karlovački konzervatori. Potpuna rekonstrukcija Tounjskog mosta dovršena je tek 2011. godine, nakon što su iz Tounjčice izronjeni preostali kipovi.
Jedan je kip pronađen po rušenju mosta, te je nakon obnove 1972. godine smješten ispred Zavičajnog muzeja u Ogulinu gdje se nalazio godinama. Drugi je nađen 18 godina nakon, a ostala dva su izronjena iz Tounjčice 2009. i 2010. godine.
Tounjski se most može istaknuti kao primjer uspješne suradnje lokalne uprave i državne konzervatorske službe. Radovi na tounjskom mostu, koji sadrže metode restituiranja, konzerviranja, restauratorskoga integriranja i faksimilskog rekonstruiranja, može se stoga istaknuti kao uzor budućim projektima na kulturnoj baštini.
