Priprema tradicijskog jela sinjski arambaši karakteristična je za prostor Cetinske krajine (oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine između Dinare i Svilaje). Tehnika zamatanja nadjeva te kuhanja u soku, poznata je još iz rimskih vremena.
No, punjenje kiselog kupusa javlja se u srednjem vijeku u karolinškim samostanima na granici Francuske i Njemačke. U naše krajeve dolazi preko anadolsko-turskog istoka koji ju je baštinio od Bizanta.
Pretpostavka je da naziv arambaši dolazi iz vremena turskih osvajanja kada su arambaši postali sinonim otpora sinjskog puka prema Turcima. Jelu koje su Sinjani preuzeli od Turaka dali su nove primjese te novo ime i to: harambaša-hajdučki vođa. Naziv potječe vjerojatno od tur. harami – grešno, nedopustivo i başi – zapovjednik, poglavica, odnosno harambaša, kako se nazivao i vođa hajduka.
Sinjski arambaši na prvi su pogled tako slični sarmi, no postoje neke bitne razlike. Meso za punjenje se ne melje, već se sjecka nožem, a u njega se dodaju i različite vrste sušenog mesa, no bez riže. Osim toga, u jelo se stavljaju i cimet, muškatni oraščić i klinčići, što mu daje vrlo specifičnu aromu.
Sinjski arambaši obično se pripremaju za proslave Sinjske alke, Gospe Sinjske, Božića i Nove Godine. Način pripreme jela se, uz vitešku igru Sinjska alka, nalazi na popisu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture Hrvatske
