Ribnik je relativno čitav prošao kroz burna vremena od srednjeg vijeka do današnjice, i na koncu umjesto renesanse, svoje najteže dane proživljava u vrijeme kada ga preuzimaju tamo neki lažni Frankopani koji nemaju veze s onima čije povijesno ime i nasljeđe dijele.
Smješten u dolini potoka Obrh, vjekovima je služio kao čuvar važnih cesta, utočište od neprijatelja i sklonište od elemenata. Ime je dobio po ribnjaku koji je nekoć sezao sve do zidina čineći tako za napadača tešku prepreku.Posljednja i najdramatičnija epizoda počinje 2002. godine kada općina u dobroj vjeri za sitnih 1,6 milijuna kuna Ribnik prodaje obitelji Dolmi de Frankopan koja se lažno predstavljala kao baštinik legendarne hrvatske plemićke obitelji.Umjesto pomne restauracije, Ribnik pod novim vlasnicima doživljava neviđeno devastiranje cementom, betonom i plastikom.
Na upozorenja struke vlasnici se oglušuju, kao i na činjenicu da su prema ugovoru Ribnik morali obnoviti i otvoriti za javnost što se nije dogodilo iako je rok od pet godina probijen više puta.Problema su svjesni i lokalni vlastodršci koji Ribnik žele otkupiti i tako mu osigurati bolje dane.
U međuvremenu, ostavljen je da trune.Problem Ribnika nije kamen i žbuka, već ruka birokrata i sram zbog odluke kojom je Ribnik uopće pripao onima koji su se izdavali za ono što nikad nisu bili.
