Čini se da u pučkim vjerovanjima i predajama postoje oduvijek. Odjeveni u crno, ogrnuti crnim plaštevima često ih se opisuje kao tamnopute mladiće koji pod rukom nose knjige čarolija koje se nazivaju Grimorij. Oni su grabancijaši i s njima čovjek nikad ne zna.
Kako se pojave, tako i nestanu, uvijek sumnjivih motivacija i postupaka, nije lako definirati njihovu točnu prirodu. Jesu li dobri ili zli, u čijoj su službi, ili rade samo za sebe?
Sveprisutna definicija grabancijaša govori kako su to učenici koji su po završetku 12 bogoslovnih škola trebali postati svećenici no nemiran duh i znatiželja tjerao ih je da završe i onu trinaestu, vilenjačku ( čarobnjačku ) školu. Tamo su u tri godine pohađanja naučili upravljati prirodnim elementima, prizivati ili spriječiti tuču i jahati zmajeve.
Pučka vjerovanja pripisuju im brojne posebne moći. Ovisno o situaciji, mogli su postati nevidljivi i od praha napraviti zlato. Pomoću knjiga čarolija pripremali su napitke i bacali vradžbine kojima utječu na živote ljudi.
U narodnim predajama grabancijaši postoje pretežito u sjevernoj Hrvatskoj i pretpostavlja se kako je njihovo ime izvedenica od talijanske riječi negromanzia koja znači čarobnjaštvo. Druga teorija govori kako ime potječe od mađarske riječi grabancoš koja opet znači čarobnjak. Brojni spisi i autori iz tog razloga izjednačavaju pojam grabancijaša sa pojmom čarobnjaka.
U vjerovanjima o grabancijašima mogu se prepoznati tragovi mitskih predodžbi o zmaju kao oličenju vraga, o čarobnjačkim sposobnostima svećenika i putujućih đaka, no nije jasno rade li oni za đavla ili samo iskorištavaju crnu magiju kako im u tom trenutku odgovara.
S druge strane, u predajama nalazimo i širi opis grabancijaša koji označava sve ljude za koje se čini da raspolažu nadnaravnim moćima, no njihove usluge često imaju nepredviđenu cijenu pa narod često kaže: “Ako ga sretnete, ne pitajte ga nužno za pomoć, mogao bi vam više naškoditi nego biti na usluzi.
Spominje ih se i kao prirodne protivnike bijelim čarobnjacima zvanima Vedovnjaki, zbog toga što u djelovanju barataju crnom magijom. U odnosu dvaju likova, Vedovnjaki su redom starci duge brade a grabancijaš su golobradi, mladi i puni snage.
Grabancijaše spominju brojni autori pa su rano i brzo ušli u hrvatsku književnost. Tako u 16. stoljeću Marin Držić u svojoj komediji Dundo Maroje spominje jednog. Pisac Tituš Brezovački 1804. godine napisao je komediju pod nazivom “Matijaš Grabancijaš dijak” čija se radnja vrti oko čarobnjaka Matijaša koji ljude želi naučiti pameti i smatra kako za grijehe treba odgovarati.
Svi kajkavski krajevi grabancijaše poznaju kao ljude izvanredne snage, a priče o njemu zabilježio je i Đuro Franković 1990. godine.
“Duple zube imal je, rendeš čovek je bil. Išel po pojatama uvek svoga konja tražit. Taj po obleki letel na šarkanju ( zmaju, odnosno pozoju op. ur. ) a šarkanj imal i repa. Kad bi mu konj pobegel, išel bi ga tražit, zato su zatvarali pojate pred njih da ne ukrade ništ. Kiselo mleko bi prosil, ako mu ga ne bi dali onda bi potukel led hatara. “
Priče o njima u različitim oblicima, poput zgode u kojoj odjaše na zmaju kojeg pronalazi u jami pokraj mjesta Donji Vidovci uglavnom su prisutne od Varaždina, preko Krapine do Samobora i Velike Gorice.
Bilježi ih i Vid Balog u knjizi “Hrvatska bajoslovlja” gdje primjećuje kako grabancijaši uglavnom imaju neki urođeni tjelesni nedostatak. Tako mogu imati višak ili manjak prstiju, ili im prsti mogu biti srasli, mogu biti rođeni sa svim zubima ili imati poseban madež po kojem se prepoznaju. Rado piju kiselo mlijeko koje traže od mještana, i nose čarobne ogrtače koji ih čine nevidljivima.
“V crnom kepenjaku ( plaštu ) hodil, znal je kak pop, on je napravil tak, Pozoja odvelekel nekam” Govori još jedno kazivanje koje jasno pokazuje vezu grabancijaša i zmajeva.
U pričama prije spavanja, kazivanjima i književnim djelima i dalje su prisutni. Čak i u ovo moderno doba zna se čuti kako je osoba koja raspolaže posebnim vještinama jedan običan grabancijaš s kojim nikad ne znate na čemu ste.
