Fra Zvone pognuo je glavu dok je crkveni poglavar Dubrovačke republike izgovarao posljednji “Amen” u večernjoj molitvi. U tišini, nepomičući ni jedan mišić djelovao je kao da se iskreno zahvalio za sve blagodati toga dana, iako je mislima bio daleko od molitve.
Skupilo se dvadesetak redovnika uredno posloženih u četiri reda i Fra Zvone znao je da se ovaj skup neće u redovničke sobe razići još barem sat vremena.
Predugo čekanje, učinit će ga nervoznim pa bi netko iz redova mogao primijetiti da nešto smjera, što je krajnje nedopustivo. Budimo iskreni, toliko niti jednog od svoje braće, koliko nosi rizik da se otkrije njegova tajna i možebitno spriječi, nije volio.
Kad je poglavar naložio da se otvori vino i nazdravi uspješnoj trampi crkvenog zemljišta uz koje se riješiše neplodnog i neatraktivnog dijela lociranog iznad zidina s one strane brda, što je čuvalo Grad, te u blagajnu još spremiše 300 – tinjak zlatnika, Fra Zvone znao je da se do ponoći glavešine neće razići.
Njemu je trebala ljekarna u njegovom franjevačkom samostanu, onda kada u njoj nema baš nikoga. Zvone, iako Franjevac, bio je s ostalom braćom izučen za odlična farmaceuta koji je s lijekovima i njihovim sastojcima baratao bolje nego ostali.
Fratri koji su se imalo razumjeli u kemiju, kao i vrijednosti i moć biljaka, tih su godina uz redovnički, obavljali i medicinski dio poslova. Počeli bi s miješanjem pripravaka odmah nakon jutarnje molitve. Bio je to drugi poziv kojem su se predavali, na puno radno vrijeme.
Ipak samački boravak u prostoriji u kojoj su se miješali i stvarali pripravci, a koja se nalazi odmah s lijeve strane nakon što se s Pila zakorači u Grad, mogao bi, da se za njega sazna, Fra Zvonetu kod poglavara stvoriti gadne probleme i navesti ostalu braću da otkriju novu mješavinu koju noćas mora dovršiti. Ljekarna je bila pod ključem.
Poglavar samostana uvjeren kako postoji tek jedan primjerak, onaj obješen na koncu što je zavezan visio oko njegova vrata, nakon 18 sati kada je bravu i zaključao s tri okretaja, više u taj predio nije ni navraćao. Kako je Zvone dospio do originala po kojem je napravio kopiju nikada se nije otkrilo.
Ni neće – zbog tajne bi Zvone pristao da ga živa razapnu. Na tajnom napitku radi dobrih šest mjeseci – uvijek samo noću i uz tri svijeće. Zvone je bio neiskvarena srca, vjerovao je u ideale i nevjerojatnu ljubav, no to među Dubrovčanima kao da je nepovratno nestalo.
Tih posljednjih šest mjeseci nije se u Gradu rodilo niti jedno dijete, nije bilo vjenčanja i Gradom je već zavlada mržnja. Vrata kuća zatvarala se, susjedi se u materijalnom nadmetali jedan s drugim, a onda pribjegli i podvalama i lažima .
Zbrajali tuđe račune, djeve na silu izvlačili iz kuća optužujuć ih za đavolje poslove i mržnju u gradu, a pogani jezici gađali su gore od bilo kojeg metka dušmana…
Zvone bi katkada u ispovjedaonici provodio i po tri sata skrušeno se moleći za vlastiti oprost zbog poganih misli koje su ga znale moriti često bi samog sebe krivio zbog pomisli kako poglavaru samostana i više nego odgovaraju mračne sile koje se nadviše nad Dubrovčane i Grad.
Bio je u pravu unatoč činjenici da je svakodnevno molio za oprost zbog tih misli. Poglavar je, proračunati, prosjedi i sebični voditelj samostana, mržnju koja je tinjala među ljudima znao pravilno iskoristiti.
Kada bi dolazio ili slao svoju braću da uberu porez, i crkvi i Bogu podaju žrtvu,znao bi na pragu pobrojati dobivene zlatnike i zaviriti u vreće u kojima je bila hrana i blagodati , pa bi stao okretati glavu i vikati “Aš ti Gospe, eto Mato, dvor do tebe dade više…Zar on Boga voli više od tebe?” Pa bi Mato izvukao zadnje zalihe, a navečer podvalio požar u dvoru do sebe.
Zvone to više nije mogao ni gledati ni slušati. Odlučio je spraviti napitak kojim će u ljudima ubiti svaku kap mržnje, a potaknuti ljubav i sklad. I dok su se braća gostila u velikoj i raskošno uređenoj dvorani, Frane se iskrao sa zabave. Žureći prema ljekarni dva se puta spotaknuo o vlastitu halju, osvrćući se oko sebe, provjeravajući hoće li tko za njim….
No na dnu hodnika nije se nazirao ni tračak svijetla svijeće, pa je nervoza, prerasla u uzbuđenje i zadovoljstvo prilikom da će napokon večeras dovršiti svoj napitak. Dok je zabava kuhala sedam hodnika niže Frane je za dva sata priredio napitak – ljubavnu kap…
No kada je za sobom poželio spremiti i počistiti ljekarnu ne bi li ostalo traga iza njega razvališe se drvena vrata i unutra upadoše braća franjevci na čelu s Poglavarom. Bočicu koju je priredio uspio je ugurati pod halju, no to je sve što je stigao, jer ga je već sjedeći trenutak oblika vrućina. Pulsiralo mu je u predjelu lijeva obraza i nosa, a krv se nekontrolirano slijevala niz vrat.
Sjeća se još takvih pet udaraca. Koliko je prošlo vremena kada se probudio u tamnici nije mogao razaznati, no zavukao je ruku pod halju i osjetio, unatoč teškoj tjelesnoj boli, olakšanje. Bočica je bila ovdje..
Tri je dana trpio duga i beskonačna ispitivanja, a kako ga Dubrovčani više nisu zamijetili u ljekarni kada bi svraćali po svoje mješavine, pustiše Fratri glas da je Zvone teško bolestan zalegao u krevet.
Komentirali tu vijest baš svi u Gradu no u hladnim srcima na osjetiše baš ništa. Jedini koji se uplaši, pa zaplače bijaše Mate, 14-godišnji mladić koji je volio Franu kao vlastita oca. Bijaše to najveća tajna dječaka i dobrodušnog Fratra – dopustio mu je, kada su se malca svi odrekli, da živi i uči u malom kućerku daleko od očiju građana, tamo u brdima. Sriven u teško i gusto žbunje.
Zvone ga je hranio i o njemu se brinuo, pa dječak već tri dana unezvijeren po planini hodi gore dolje. Bio je jedini koji je znao na čemu Zvone radi, ali i jedini koji mu se nije mogao približiti. Nakon tri dana više nije mogao. Srce će mu pući od brige, pa kako god završio on ide u tamnicu spasiti svoja oca. Već se 11 godina od građana uspješno skriva samo zato što poznaje tajne pute i kanale pod zemljom. Tim kanalima će izbaviti Franeta.
Čekao je do jedan sat u noći kada je napokon , jedva čujno okrenuo ključanicu pa podigao poklopac smješten točno ispod slame koja je u tamnici bila namijenjena za ležaj….Poklopac je bio zemljani pa se ni po čemu nije zamijetio, niti je itko drugi znao da on postoji. Kada ga je Frane ugledao srce mu poskoči od radosti.
– Dječače ne reci nikome o tajni. Šuti i ti ako ti je život mio – govorio je polako i isprekidano Frane. Bio je toliko izudaran, da se nije ni o ruke mogao pridržavati, a bjeloočnice mu umjesto bijele bijaše žućkasto crvene. Dječak je šutio, dok mu je Zvone govorio kako neće priznati na čemu ništa i kako ga je samo Bog sačuvao da u moru batina koje je primio bočica ne bude razbijena niti otkrivena.
Baš kada je predao bočicu dječaku, a ovaj se uvukao u tunel, u samicu upadne Poglavar i nastavi tuči Franeta. Tu noć Fratar, je napustio onaj svijet, podlegao je bolovima, udarcima i masnicama, no to nije zaustavilo Poglavara.
Ostala braća koja su morala otkriti na čemu je to Zvone radio nisu uspijevala već danima a Fratar je unatoč batinama šutio. Prije nego će napustiti ovaj svijet tek je izgovorio: Ta ljubav je sve što vam treba. Ta ljubav je ona što stvara blagost, i bogatstvo, što donosi mir i što nosi čiste ploče zlata…Kad odem, kad napustim ovaj svijet Dubrovnikom će za pet dana zavladati ljubav…
I bijaše tako…Za pet dana dječak u kasni noćni sat kada na bijaše nikoga i cijeli grad spavaše napitak istrese u Onofrijevu česmu….U čast najboljeg arhitekta za vodovodne sustave….Poteče napitak, poteče ljubav… Oče u ime tvoje ljubavi – izgovori dječak pa napusti Grad. Zauvijek…
Bilo je potrebno sačekati tek jutro. Svaki se Dubrovčanin umio vodom pomiješanom napitkom, i baš svaki je jutro počeo istom riječju: Živjela ljubav…Poglavar bijaše potjeran, ljekarnu Fratri što bijaše dobra srca otvoriše narodu. Otvoriše i riznicu pokradena novca za obnovu grada…I zavlada ljubav.
