Predaja kaže kako je car Dioklecijan uzaludno pokušavao podmititi Jurja. Obećavao mu je položaj, novac i moć, sve kako bi svog časnika odvratio od kršćanstva. Juraj nije pokleknuo i umjesto da se odrekao krščanstva pokušavao je uvjeriti Dioklecijana da odustane od progona. Na koncu, car mu je zaprijetio mučeničkom smrću i uskoro je Juraj završio u tamnici gdje mu je, govori legenda, Krist objavio da će kroz sedam godina tri puta umirati i tri puta ponovo oživjeti.
Jurja su mučili, pokušavali ga ubiti vrčem otrova, privezali su ga za kotač s usađenim čavlima, pokušali su ga raščetvoriti i baciti u kazan s rastopljenim olovom, no sve je bilo uzalud. Nakon svake kušnje, Jurjeve bi rane zacijelile. Pri tome, velik broj ljudi koji su vidjeti čudesno ozdravljanje preobratio se na kršćanstvo.
Legenda o mučeniku
Glas o mučeniku pronio se Lidijom u Palestini i ljudi su počeli pristizati u grad. Na koncu su Jurju odrubili glavu i bacili je u bunar. Međutim, anđeli su iz bunara izvadili i odnijeli Jurjevu glavu. Taj događaj se kažu, zbio 23. travnja 303. godine i prema legendi, svjedočio mu je i sam car Dioklecijan.
Prva spominjanja Jurja kao sveca datiraju iz konca 5. ili početka 6. stoljeća i nalaze se u Gelazijevu dekretu koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču. Arhiđakon Teodozije (518.– 530.) s druge strane, izvještava da je sveti Jure pokopan u Diospolisu i da se ondje događaju mnogobrojna čudesa. Slike sveca su, čini se, imale magičnu moć i onaj tko se njima obvezao što je rekao – morao je i ispuniti.
Stvarni život Jurja od najranijih dana isprepleten je predajama, romantičnim životopisima i svjedočenjima zbog čega je vrlo teško odrediti što se zapravo događalo. Tako je zabilježena i legenda prema kojoj je u blizini palestinskog grada Loda Juraj pobijedio zmaja i oslobodio stanovnike od napasti. Iz te priče te njezinih brojnih iteracija proizlazi čest prikaz sv. Jurja kao viteza na konju koji kopljem probada zmaja – u krščanstvu jednog od simbola poganstva. Smatra se kako je taj prikaz zapravo nastao tumačenjem slike koja je zapravo prikazivala cara Konstantina u sličnoj bitki sa zlom.
Danas, stoljećima kasnije, jedan je od najomiljenijih i najpoštovanijih kršćanskih svetaca čiji se kult i u Hrvatskoj iznimno štuje. Njegovo su ime zazivali u vrijeme opasnosti, o njemu pisali pjesme i priče kojih je danas na području cijele zemlje zabilježeno više od stotinu i pedeset.
Veze kroz stoljeća
Sveti Juraj je tako prikazan i na stećcima, gdje svetac umjesto zmaja ubija vuka koji je u tradiciji južnih Slavena i nekih drugih indoeuropskih naroda demonska životinja. Seljaci su ga najprije štovali kao zaštitnika konja, a potom i ostalih domaćih životinja. U narodnoj predaji, zaštitnik je od teških bolesti: bolesti s jakim grčevima, visokom vrućicom, padavicom i kužnom epidemijom. Zaštitnik je ratara, pastira, konja i ostale stoke, zemlje, usjeva i zelenila. Za svog zaštitnika proglasili su ga i križari, vojnici, ratni konjanici, a djevojke ga štuju kao zaštitnika od napasnika. Svetome Jurju narod se preporuča i za zaštitu od zmija i vještica.
Čest je motiv narodnih predaja, pa se tako u Sinjskoj krajini pripovijeda se da je Miloševo jezero ispod brda Krinja nastalo na mjestu gdje su nekoć stajali Gavanovi dvori. Zbog opačina Gavanovih mjesto je propalo u zemlju i pojavilo se jezero. U tom jezeru je, pripovijedaju Sinjani, sveti Jure ubio zmaja.
Hrvati su mu od romanike gradili crkve: primjerice, u Putalju kod Solina u 9. stoljeću. Svetom Juri posvećena je i crkva u Podbrežju kod Zenice za vrijeme Kulina bana (1193.). Tragovi njegova štovanja postoje diljem Hrvatske i isčitavaju se u imenima poput Đurđevca, Kaštel Sućuraca, Sućuraja, Suđurađa, mjesta Sveti Juraj (Senj), Sveti Juraj na Bregu, Sveti Juraj u Trnju, Sveti Đurađ (Donji Miholjac), Sveti Đurađ (Virovitica), Sveti Đurđ, ali i vrha Biokova.
Izabran je kao zaštitnik Visa, Brača, Drvenika kod Trogira, Gdinja na Hvaru, Senja, Poljica, Lovrana i Boljuna. U zagrebačkom Maksimiru posvećena mu je kapelica, a u Slunju crkva. U Senju je postojao templarski samostan sv. Jurja koji je od 1312. pretvoren u ivanovački.
Ovo je samo maleni dio dugog popisa koji svjedoči o dubokoj vezi Hrvata i sv. Jurja koja se manifestira ne samo kroz imena mjesta i izbor zaštitnika već i kroz brojne narodne običaje koji simboliziraju dolazak proljeća, buđenje prirode, ali i buđenje demona od kojih se valja zaštititi.
Jurjevski običaji
Jedan od najpoznatjih je paljenje krijesova koje se događa diljem zemlje. U zapadnoj Hrvatskoj, Posavini, Hrvatskom zagorju, Poljicima, Lici, Gorskom kotaru, Hvaru, Braču na Jurjevsko navečerje, a ponegdje i na Jurjevo, započinjalo je prvo paljenje krjesova koje se nastavljalo po blagdanima sve do blagdana svetoga Petra i svetoga Pavla. Preko krjesova mladež je preskakala vjerujući da će tako do idućeg Jurjeva biti zaštićena od groznice.
U Bikovecu kod Maruševca, primjerice, na lesu se stavljalo trnje kako coprnice ne bi mogle dojti v hižu. Uoči Jurjeva ispred ulaza u dvorište kuće naložio bi se mali krijes. Vjerovalo se da ugljevlje i pepeo od krijesa štite kuću, štale, njive, vrtove, livade od demonskih sila koje noću hodaju selom.
U Dolu na Hvaru muškarac koji je prepoznat kao najjači bio je vođa skupine koja bere drva za krijes i određuje gdje se smiju skupljati drva. U Bosanskoj Posavini uoči Jurjeva palila se vatra da donosi svjetlo u kuću. U požeškom kraju na Jurjevo je započinjalo i prvo paljenje krjesova koje se onda nastavljalo po svecima sve do Ivanja.
U samu zoru Jurjeva, vjerovalo se da će biti lijen onaj koji se kasno ustane i da će kasniti cijelu godinu ako ne ustane prije izlaska sunca. Tako su u Dugopolju kod Splita nekoć otac i majka već u zoru budili djecu, i slali ih s blagom na ispašu.
U posuškom kraju po Jurjevu se poznaje kakav će tko biti kroz godinu, hoće li biti lijen ili vrijedan, hoće li biti spavalica ili će se ranije ustajati. Tamošnja je izreka “Nemoj da te Jura prigazi svojin kolima!”. Vjerovalo se da sveti Jura prolazi kolima prije nego svane i koga zateče u krevetu, pregazi ga, i taj će cijelu godinu biti lijenčina i spavalica, i nikakve koristi od njega neće biti.
Rosa i zelenilo
Zabilježeno je i kako se sredinom 19. stoljeća slavonska mladež prije izlaska sunca umivala u jutarnjoj Jurjevskoj rosi. Vjerovalo se da se tek na Jurjevo može slobodno kupati jer je zimi đavao u vodi i da bi lako mogao koga u svoje menđele uhvatiti, u vodu zavući i utopiti. Blagdan Svetoga Jure karakteriziraju i ljubavna proricanja. Tada su se sadile određene biljke, primjerice, dva pera luka koja su privezivana raznim koncima. Vjerovalo se da će se djevojka udati na onu stranu na koju se određena biljka nagne.
Po narodnom vjerovanju na blagdan svetoga Jure priroda se budi, a s njom i zli duhovi. Stoga su se blagoslovljenom vodom škropili ukućani, kuće, štale, stoka, košnice, dvorišta i druga imanja. Na Jurjevo su se zelenilom kitili ljudi, domovi, štale, stoka, prilazi u dvorišta jer je zelenilo bilo simbol oporavka od zime i nadolazeće blage sezone. Nekoć su, na Đurđevo, kako je Jurjevo također poznato,po starogradiškim selima cijeloga dana djevojke hodale po selu i kitile se procvalim cvijećem i travkama. Berući cvijeće i travke često bi se selo orilo od njihove pjesme koja je bila sva u čast sveca.
Jurjevo je značilo svršetak zime i početak novoga, boljega i ljepšega vremena. Od toga dana se intenzivira gospodarska godina pa se taj dan obilježava i kao dan pastira. U Lici je Jurjevo tako poznato i kao dan pastira kada se pale vatre i oko njih igra kolo. Kod Požege je zabilježeno i kako je Jurjevo bio dan kad su se ugovarale sluge za naredno dvanaest mjesečno razdoblje. Onaj tko se nudio za posao, kao znak raspoznavanja u ruci je držao zelenu grančicu.
Među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, sjevernom Jadranu posebice Krku, Panoniji i drugdje na Jurjevo su momci i ljudi obilazili sela trubeći u trubaljke od vrbovine ili ljeskove kore. Time su se željeli tjerati demoni i pokvariti čini raznim vračarama.
U okolici Karlovca na blagdan Svetoga Jure seoski su mladići pjevali po selu i gradu. Jedan je mladić nosio visoku mladu zelenu brezu okićenu maramom i šarenim papirima, dvojica su nosila kite brezovog granja, a Zeleni Jure, je bio u košu ispletenom od prolistale vrbe, bukve i drugog mladog bilja, a preko njega je bilo poslagano brezovo kitje.
U folklornom smislu Jurjevo je uz Badnji dan najbogatiji dan u godini. Neki od jurjevskih običaja, obreda, vjerovanja i proricanja pretkršćanskoga su podrijetla, a u nekima se prepleću pretkršćansko s kršćanskim. Najviše svjetovnih obreda, ophoda i običaja imaju apotropejski i panspermijski karakter.
Premda blagdan Svetoga Jure nije zapovjedni, Hrvati katolici slave ga škropljenjem, svetim misama, procesijama, hodočašćima, zavjetima i molitvama, kao simbol veze koja traje stoljećima.
