Da je Stari grad Ribnik pripadao uglavnom vremenu borbe hladnim oružjem, otkrivaju brojni detalji, a među njima su i promatraču očite strijelnice – jednostavni duguljasti urezi u zidu. Jedan od najstarijih i najzanimljivijih, Ribnik do danas nije do kraja istražen i ostaje prava zagonetka.
Pretpostavlja se kako je u močvarnoj dolini čijim rubom protječe potok Obvrh, uz važnu cestu prema Sloveniji, smještenoj dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Ozlja neka vrsta utvrđenja postojala i prije 13. stoljeća kada je započela izgradnja Ribnika. Danas je spomenik kulture nulte kategorije i jedan je od rijetko sačuvanih primjera srednjovjekovnih nizinskih utvrda.
U vrijeme brojnih napada i ratova, ako bi neprijatelj i došao do grada tadašnji stanovnici mogli su zatvoriti korito potoka, čime bi nastalo malo jezero, odnosno ribnjak, a sama utvrda postala bi otok. Budući da je voda dopirala do samih zidina, neprijatelj ne bi mogao pronaći uporište za napad.
Ključ obrane
Domet srednjovjekovnih ratnih sprava bio je malen, a jaki gradski zidovi i duboke grabe bili dovoljni za obranu i odvraćanje protivnika.
Tako zapisi svjedoče o brojnim provalama Turaka tijekom druge polovice 15. stoljeća, u razdoblju nakon Krbavske bitke, no svaki put, nisu napali Ribnik već okolna mjesta poput Metlike u današnjoj Sloveniji. No u zapisniku iz 1558. navodi se “da više nema ribnjaka, a da mlin pod gradskim nasipom melje samo za velikih kiša.”
Nepravilni kružni poligon zidova Ribnika s dvije nasuprot postavljene kule različitih stilskih izraza, različite konstrukcije i debljine zidova sugerira realnu mogućnost da je u svojoj jezgri Ribnik posjedovao najprije kružnu palisadu i romaničku branič-kulu pa da je čak u najstarijoj prošlosti možda bio i župski grad iz vremena narodnih vladara.
Promjena okolnosti
Mnogo se toga može čitati iz zidina ovog rijetkog kulturnog spomenika, ali su promjene životnih potreba i razvoj ratne tehnike donosile sobom stalne dogradnje ili pregradnje, a u novije vrijeme zatrpavanje vodne prepreke i odbacivanje fortifikacijskih elemenata, kojima se nekada žrtvovala udobnost stanovanja.
Stoga možemo njegovu povijest sa sigurnošću pratiti tek od kraja 14. stoljeća, a bez pozamašnih arheoloških istraživanja sve ono prije toga tek su nedokazane hipoteze. Starom gradu se prilazilo pokretnim mostom. Građen na dva kata, dijelom od dobro klesana kamena, ima osnovu u obliku nepravilna kruga; u unutrašnjem su dvorištu arkade.
Obrambena kula na istočnoj strani (kraj prvotnog, danas zagrađenog ulaza) s grbom Frankopana bila je vrlo visoka; nasuprot njoj je peterokutna kula sa šiljkom prema neprijatelju, za koju se smatra da je u njoj bila kapela.
Prostor kapele je ujedno služio čitanju, pisanju, poetiziranju, tu se je posvećivalo nauci i umjetnosti, a u njemu su mogle biti smještene i male, niske spavaonice.
Priče o Ribniku
Između obiju kula nižu se zgrade u obliku vijenca. Na gradu je očuvan niz kasnogotičkih renesansnih arhitektonskih detalja (dovratnici, prozori, strijelnice, izljevi).
Kao i brojni drugi utvrđeni gradovi, i Ribnik ima svoje legende, poput tajnih hodnika i prostorija, stražarnica, skloništa, tamnica, osebujnih strijelnica i nedostupnih, zazidanih tragova hodnika, starijih naknadno zatrpanih otvora, kao i novijih zbog promjene ratne tehnike.
Prema nekim predajama, današnja branič-kula bila je mnogo viša u prošlosti i mogla se vidjeti čak iz slovenske Metlike, koja je udaljena oko devet kilometara. U zidu branič-kule postoje tragovi da su debele kamene zidine bile horizontalno povezane drvenim oblicima na isti način kao i kod mnogih ostalih europskih srednjovjekovnih gradnji, kod kojih su majstori nastojali ukrutiti zid ulaganjem drvenih greda u unutrašnju masu zida.
Kako je ostao čitav?
To, uostalom, i nije bio samo srednjovjekovni način, nego potječe iz rimskog doba. Ribnik je razmjerno rano pobudio zanimanje istraživača, ne toliko zbog događajima bogate ili dramatične prošlosti, koliko zbog dobre očuvanosti, i nadasve zanimljivog i izrazito slikovitog izgleda, te posebno zanimljivih, a nekim istraživačima pričinjalo se i tajanstvenih detalja, koji su svima poticali maštu: i mještanima, i posjetiteljima, i istraživačima.
Tako najraniji opis Ribnika, s nizanjem povijesnih događanja temeljenih na pisanim izvorima, donosi hrvatski povjesničar, arhivist, kulturni i javni djelatnik Emilij Laszowski koji tvrdi kako je Ribnik ime dobio po ribnjaku koji ga je nekoć okruživao.
U doba kad Laszowski na prijelazu iz 19. u dvadeseto stoljeće posjećuje Ribnik, davno je minula slava koju je imao u vrijeme Zrinskih i Frankopana, njegovih vlasnika. Nakon urote, i Ribnik pada u zaborav gdje ostaje do sredine 19. stoljeća kada ga za svoje potrebe obnavlja mađarski plemić Gall.
Tijekom te zadnje obnove, brojni dijelovi Ribnika zazidani su i pregrađani, a dodani su neki drugi poput gospodarskih komora i radionica.
Ribnik je relativno čitav prošao kroz burna vremena od srednjeg vijeka do današnjice, i na koncu umjesto renesanse, svoje najteže dane proživljava u vrijeme kada ga preuzimaju tamo neki lažni Frankopani koji nemaju veze s onima čije povijesno ime i nasljeđe dijele.
Lažni Frankopani
Posljednja epizoda u dugoj povijesti Ribnika počinje 2002. godine kada ga općina u dobroj vjeri za sitnih 1,6 milijuna kuna prodaje obitelji Dolmi de Frankopan koja se lažno predstavljala kao baštinik legendarne hrvatske plemićke obitelji.
Umjesto pomne restauracije, Ribnik pod novim vlasnicima doživljava neviđeno devastiranje cementom, betonom i plastikom. Na upozorenja struke vlasnici se oglušuju, kao i na činjenicu da su prema ugovoru Ribnik morali obnoviti i otvoriti za javnost što se nije dogodilo iako je rok od pet godina probijen više puta.
Problema su svjesni i lokalni vlastodršci koji Ribnik žele otkupiti i tako mu osigurati bolje dane. U međuvremenu, ostavljen je da trune.
Problem Ribnika nije kamen i žbuka, već ruka birokrata i sram zbog odluke kojom je Ribnik uopće pripao onima koji su se izdavali za ono što nikad nisu bili.
