Potraga za staklenim gradom jedna je od knjiga koja je obilježila generaciju u kojoj su se prepoznali pustolovi, istraživači, ljudi koji i danas putuju zbog putovanja. U svijetu traže ono izvorno, što stvara uspomene i o čemu će priče uvijek zvučati pomalo pretjerano. Kažu da je sudbina pustolova da u njihovim pričama uvijek ostane zrnce sumnje, jer kada ih čuje netko izvana, one znaju zazvučati nestvarno, pretjerano, kao još jedna u nizu priča.
Bilo je to u doba prije društvenih mreža, Instagrama i sve sile mogućnosti slanja poruka, tog ljeta kada je na Griču ponovo pukao top. Tu počinje priča u kojoj kao uvod u serijal, bilježimo nepoznate detalje koje su pustolovi Željko Malnar i Borna Bebek tijekom potrage preživjeli.
Željko Malnar danas živi u legendi koja je stvorena u trenu njegova odlaska. Borna Bebek predaje na Griču 2, puno šeta, završava svoju novu knjigu i prisjeća se tog proljeća 1979. godine.
Na pitanja o tom vremenu odgovara sažeto, dok s njim razgovaramo u prostorijama Akademije na Griču 2. Bebek s police vadi primjerak knjige “U Potrazi sa staklenim gradom”.
“S nama je trebala ići i Ene Begović koja je tada studirala pravo. Inače, ona me i upoznala sa Željkom. Spletom okolnosti, Ena je tada dobila ponudu za ulogu u filmu “Pad Italije” Lordana Zafranovića, pa smo Željko i ja na put krenuli sami. “ Prisjeća se Bebek i otvara prvu stranicu. Prvo izdanje, 1986. godine.
Podne je. Poluprazni tramvaji jure Ilicom dok se na Trgu polako formiraju grupice koje su tek blijeda slika uobičajene vreve. Dalmatinski ugao kraj kioska je poluprazan. Nema nogometa- nema teme. Sezona je završena i tek po neki poluinformirani raspravljaju o prošlogodišnjoj strategiji “Hajduka”. Oni pravi znalci povukli su se.
Sparina je, čo!
Ljeto je, mjesec srpanj, svi su pobjegli iz grada. Neizbježni Grga rezignirano nudi srećke nekoj debeloj Njemici. Ona ga sluša. Možda se boji njegove kape, njegova službenog izgleda. Odjeven je u provokativno tijesan triko, transvestit Đukica, sa svojom kutijom bez gitare užurbano trči Trgom, popravlja crnu natapiranu kosu i pritom dobacuje Žužici koja ga zaustavlja.
“Žurim, žurim. Čeka me Oliver u Jurišićevoj, snimamo!”
Kavana “Dubrovnik” prazna, a iz Moke povukla se i najvjernija škvadra. Tek Božo bez ruke čeka da se nešto desi, no ne događa se ništa. Zagrebačko ljeto, stari filmovi, reklame, prazni kinematografi i prašnjave ulice. “Zvečka” opustjela, šminkeri na moru. Sjedim u “Blatu” i pijem gemišt.
U “Blatu”, u onim smiješnim drvenim klupama što su postavljene jedna naspram druge kao u trećem razredu bivših uskotračnih vlakova. Sam u uglu nasuprot slike Ujevića, s mislima o svilenoj cesti, o Staklenom gradu. Svilena cesta! Stakleni grad! Izgovornih glasno lupkajući nervozno prstima po golom drvenom stolu.
Rano ljetno popodne, Sunce obasjava konture šanka. Do mene dopiru glasovi u kojima su se razabirale strane riječi: stabilizacija, revalorizacija i slično. Da, pomislih, ovdje za mene još uvijek nema mjesta. Valja opet van, kuda koji mili moji! Netko na “Bastelle” u Stuttgart, a ja i Bebek na Himalayu!
Ne znam, ipak sam želio snimiti dokumentarnu seriju o skrovitoj Bosni, o misterijama kraških špilja i bogumila, o svilenom putu kroz Jugoslaviju. Ali već mjesecima ništa, iz dana u dan, iz kafića u kafić, očekujući kao i svi oko mene, da me netko pozove, da se nešto dogodi, da me tko upita, mogu li? Hoću li? Znam da mogu, ali me nitko ne priziva.
Moja generacija, generacija koja čeka u kafiću! Od svih tih silnih džipova u mom životu ne znam što je bilo specijalno u tom Land Roveru serije 4. Dobili smo ga od BBC-a. Nismo ga ustvari ni htjeli. Htjeli smo rendžrover i to onaj Safari s kupkastim sjedištima i rešetkom preko radijatora. Dok smo na BBC-ovom parkingu u White Citiju razgledavali najnovije Puchove, Toyote, Land Cruisere i Range Rovere, nismo ni zapazili osamljeni bijeli kratkobazni kabriolet. Smjestio se negdje u kutu pored toga sjajnog lima kao osamljena djevojaka na balu među ljepoticama.
Taj rashodovani Land Rover bio je pun pogodak, Nekoliko desetaka tisuća kilometara prolazili smo pokraj mnogih bespovratno uništenih i pokvarenih toyota, monteverdija i range rovera da smo po sto i jedan put hvalili englesku motornu industriju ranijih šezdesetih godina, iz onih vremena dok je firma Leyland još uvijek bila Leyland i dok je džip stvarno bio džip.
Dan na umoru, nad Zagrebom počinje oluja. Sa Sljemena su nadirali prijeteći gusti oblaci ispunjeni dimom. Širili su se naglo ubijajući ostatke sunčeve svjetlosti. Ležao sam na krevetu u svojoj kući na Peščenici, polako pušeći cigaretu i gledajući u vrt kroz otvorena vrata. Zeleno plava lokvica vode u vrtu mijenjala je boje odražavajući gubitak svjetlosti s neba koje se naglo smračivalo.
Nije mi se izlazilo nikamo, želio sam mir, samo da ovdje zauvijek ležim u polumraku slušajući mlazove vode Pogled mi je kružio po sobi natrpanoj uspomenama iz svih mojih prijašnjih avantura.
To su pandžapse lutke, nepalske mandale, tamo u uglu pismo – slikovnica nekog dječjeg vrtića iz Beograda, zatim figurice orijentalnih božanstava, skup tih stvari nagomilanih tijekom svih tih godina. Sjetih se onog prvog odlaska u daleku Indiju. Sjetih se onog uzbuđenja, neizvjesnosti, usplamtjele želje mladića gonjenog nečim što ni sam nije shvaćao. A Bebek? Što je njega gonilo?
Pripovijest o staklenom gradu prvi sam put čuo od Tonija Alepića, tada još golobradog pubertetlije sklonog padavici i halucinacijama. Toni je bio jedan od one bljedolike djece iz podruma u staroj Tkalčićevoj ulici, odgojenih u vlažnim podzemnim prostorijama ispod grada na brdu, ispod kuća vlastelina i bogatih buržuja.
Ti ljudi iz Tkalčićeve ulice kao da su vjekovima skupljali u sebe teške i mračne energije koje su se spuštale odozgo. Aristokracija na brdu rasplinula se i nestala. razbježala se po svijetu, dok je njen podzemni dio ostao u podrumima starih kuća noseći u sebi vibracije i energije feudalnog doba. Bili su to sinovi pralja, kočijaša i sluga, ljudi koji su kroz stoljeća doživjeli u drugu stranu istine života koji je nestao.
Do Čarobnog grada dolazi se svilenom cestom, govorio je moj susjed, pijani Tarik. Nepriznati ciganski pjesnik Peščenice, inače podvodač i trgovac ukradenim olovom i bakrom. Tarik nije bio pravi Ciganin već bosanski musliman koji je držao da njegovo navodno cigansko podrijetlo opravdava stil života kojega se, vjerojatno, stidio.
Neka sramota padne na Cigane, a ne na pravovjerne! Tarik je bio na Pešćenici neka vrsta kulturne ustanove – pripovjedač i zabavljač bosonoge šmrkave djece koja su mu nabavljala olovo i druge metale. On bi ih nagrađivao svojom čudnovato inspiriranom tko zna kojom bogumilsko-hakinosvensko-heretičnom tradicijom.
“Nitko od vjernika nije ga vidio, taj Stakleni grad” Pričao je Tarik “Nalazi se negdje na istoku, u zemlji ljudi koji su govorili jezikom zmija, a sada govore jezikom ptica. Smjestio se visoko unutar pećine na rubu oštre litice, pokraj sela u kojem ljudi ne jedu meso i gdje je bolest rijetka. Pouzdano se zna da grad nije na one koji prinose žrtve na one koji se klanjaju bogovima jer se nalazi u središtu zemlje nevjernika.”
Igra na brzinomjeru podrhtavala je na oko 100 km/h. Pristojna brzina na Land Rover benzinac. Pred nama dugi, gotovo prazni potez autoceste Zagreb – Beograd u noći. Gume su lagano pištale po mokrom asfaltu bacajući mlazove vode dok su četiri fara parala kroz zavjesnu tople neumorne kiše. Bebek je nasilno forsirao ležernu atmosferu dok je nudeći me konjakom ubacio kazetu Grace Jones.
No nije nam bilo do zabave. Nakon nekih desetak kilometara Bebek je shvatio beskorisnost forsiranja ležernog štimunga i obojica smo utoli u šutnju. Tek tu i tamo iz tame bi izronio pokoji rasvijetljeni kamion jureći prema Zagrebu i prskajući nas vodom. U mraku kabine svjetlucala su tek svjetla instrumenata. Obojica u nekom grču, možda strahu od svega, strahu koji se manifestirao kao nepovjerenje u džip.
“Jeste li ga pronašli?” Pitamo Bornu Bebeka koji se primiče prozoru i iz pretinca kraj klavira vadi album s fotografijama. Otvara ga i ne govori ništa. Gestom ruke, poziva nas i prilazimo bliže.
Ovo je priča u nastavcima koja otkriva nepoznate detalje iza putovanja koje je opisano u knjizi “Potraga za Staklenim gradom”. Uskoro, bit će objavljen i nastavak.
