“Došli su s mnogo “ne dugih” brodova te posjeli tvrđavu grada Siponta. Oko zidina iskopali su skrivene jame pa je u jednu od njih upao i Ajo, vojvoda Beneventskog carstva. Njegov skrbnik Rodoaldo na tu vijest pohita pod Sipont i stane se Hrvatima obraćati na njihovom jeziku što ih je učinilo neodlučnima za borbu pa su poraženi, otplovili otkud su i došli. “
Bilješka je ovo povjesničara Pavla Đakona koju pronalazimo u njegovom dijelu “Povijest Langobarda”. Ona zapravo govori o prvom zabilježenom prekomorskom ratnom pohodu koji su Hrvati poduzeli godine 642. Cilj je bio drevni Sipont, grad u Apuliji u južnoj Italiji.
Cijeli sukob i rat koji je doveo do spomenute bitke i danas je obavijen velom prošlosti, no pretpostavlja se kako se na ratni pohod otisnulo oko 800 do 1700 Hrvata koji su se ukrcali na osamdesetak lađa.
Iz drugih izvora tog doba poznato je kako su u vrijeme Hrvati koristili kraće čamce, takozvane “Navium non lounge” koji su služili za izviđanja i brze akcije.
Stručnjaci zbog broja ljudi i lađa pretpostavljaju kako je bila riječ o organiziram pohodu za koji je vojnika dala svaka zajednica Hrvata na Jadranu. Jedino su tako mogli skupiti dovoljno ljudi i brodova.
Polazište
Po svemu sudeći, točka polaska im je bila oko ušća Cetine i Omiša, koje je i tad bilo idealna polazišna točna za prelazak Jadrana jer pomorci kopno ni u jednom trenutku nisu gubili iz vida.
Flota je tako krenula prema Visu otkud se najsigurnije stizalo do Italije jer je glavna točka navigacije bio vidljivi Monte Gargano. Palagruža je pak, služila kao točka za eventualno ispravljanje rute. Područje oko Monte Gargana bilo je močvarno i rijetko naseljeno pa je bilo prikladno za flotu koja je željela pristati neopaženo.
Stjepan Antoljak, jedan od povjesničara koji su proučavali ovaj bojni pohod navodi kako je upravo ta ruta bila najizglednija.
No, zašto su Hrvati uopće odlučili napasti utvrđen grad na talijanskoj obali Jadrana? Prije nastavka ove priče, treba reći kako kod povjesničara već dugo postoji rasprava je li kod ovog bojnog pohoda bila riječ o Hrvatima ili nekim drugim Slavenima. Činjenice pak govore kako su u to doba samo Hrvati imali potrebnu razinu organizacije i zapovjednog lanca kako bi mogli provesti takvu operaciju.
Zašto je hrvatska flota krenula preko Jadrana?
Razlozi pohoda obavijeni su velom tajne, no promatrajući politički kontekst situacije tog vremena, pretpostavlja se kako nije bila riječ o pokušaju gusarenja ili prepada, već pružanje vojne pomoći papi Grguru Velikom čija je pozicija au Rimu bila ugrožena Langobardima koji su zauzeli veći dio Italije.
Kako su Hrvati od dolaska imali prijateljski odnos prema papi, što bilježi Konstantin Porfirogenet uz opasku kako ih je car Heraklije i pozvao na Jadran da protjeraju Avare ” rušitelje gradova, crkava i barbare” pretpostavlja se kako su Hrvati brzo reagirali na papin poziv te se upustili u akciju čija je svrha bila odvratiti pozornost Langobarda od Rima.
Od svih vojvodstva Langobarda, Benevent je bio najopasniji i najagresivniji, no istovremeno je bio i najranjiviji jer je Ajo, njihov vođa koji je skončao u jami ispod zidina po svemu sudeći bio umno bolestan. No, Ajovu smrt Hrvati nisu uspjeli pretvoriti u pobjedu i zauzeće Siponta jer se umiješao Rodoald, koji je od Hrvata iz Istre naučio njihov jezik. Predaja kaže kako su ostali iznenađeni činjenicom da neki stranac govori njihov jezik, zbunili su se što je Rodoald iskoristio i poduzeo protunapad.
Epilog
Pohod Hrvata danas je obavijen velom tajne no iz kasnijih događaja možemo saznati što se događalo. Langobardi su uskoro počeli graditi bolje odnose s Papom, a Hrvati su nekoliko godina kasnije, 679. papi Agatonu položili pismenu zakletvu da “Da nigdje neće na tuđu zemlju poći i vojevati nego će radije mirovati sa svima”.
Sedmo je stoljeće bilo na izmaku i odnosi Hrvata i Romana su boravili u utvrđenim gradovima diljem Dalmacije postajali su sve bolji. Svitalo je novo doba.
