Kad bi koji brod isplovljavao, narod bi se u luci redovito okupio, da isprati voljene i pozdravima punima nade, sreće i emocija ispratio jedrenjak na more, u misiju koja je uvijek nosila opasnosti. More je, kažu, oduvijek bila okrutna gospodarica je je znala dati, uzeti i čovjeka odvesti u smjeru koji nije očekivao.
Priče o podvizima brojih pomorskih kapetana istočne obale Jadrana danas su uglavnom zatočene u starim spisima, dnevnicima koje su s putovanja donijeli, i rijetko kada ugledaju svjetlo dana.
Stara loza pomoraca
Putniku – istraživaču tako, čini se da priče s mora zaista, ostaju na moru, i kao spis, crtica u dnevniku nekog kapetana koji je u doba kada se s Kvarnera redovito isplovljavao, danas čine tako dalekima. Gotovo kao da je riječ o nekom davnom vremenu. One kriju i priče poput one o hrabrom kapetanu Petru Budiniću, poznatijem i kao Piero Budinich. Podrijetlom iz jedne od najstarijih loza lošinjskih pomorskih obitelji koja je više sinova pokopala u velikom plavetnilu nego u rahloj zemlji, zapovijedao je barkom „Santo Domenico“ čiji je vlasnik bio mletački židov Trevese.
Te, godine gospodnje 1779. bjesnio je Američki rat za nezavisnost i inače pouzdani engleski kapetani koji su vodili europske brodove preko Atlantika bili su angažirani u kraljevskoj mornarici. Preko nepoznatog oceana ipak je trebalo ići gdje i počinje priča o čudnovatom putovanju kapetana Petra Budinića koji je „Santo Domenico“ nakrcan žitom i drugim namirnicama odlučio povesti preko Atlantika.
Sulud čin
Čin je bio sulud, jer mletački pomorci nisu bili vični oceanskoj plovidbi, no ipak, nadajući se dobroj zaradi, Budinić je prihvatio izazov duge i opasne plovidbe prema Jamajci koja danas, toliko godina kasnije, predstavlja jedno od najranijih zabilježenih putovanja preko Atlantika koje su poduzeli pomorci istočne obale Jadrana.
Mjesecima nakon isplovljavanja, Santo Domenico se konačno nalazio blizu Amerike, no napali su ga engleski gusari te ga na Jamajku, njegovo stvarno odredište, na koncu doveli u lancima.
Gusari
Tamošnji mletački trgovci vremenom su saznali da se nalazi u tamnici, te mu pomogli da vrati posadu, brod i teret, koji je povoljno trampio za dragocjenu kolonijalnu robu. Na Jamajci je prema nekim izvorima upoznao mladu Moniku Treves, vjerojatno rođakinju brodovlasnika Trevesa, a po drugima lokalnu djevojku s Jamajke, te se sretno oženio i nakon skoro dvije godine izbivanja – vratio u Veneciju.
U međuvremenu, Budinić je osim kapetana postao i trgovački zastupnik i njegov je poslodavac oduševljen zaradom ovog puta na Jamajku poslao veći brod, fregatu „Cavalier Angelo“ čija je momčad brojala stotinjak ljudi. Njime je Budinić otplovio prvo na Jamajku pa na Martinique kako bi ukrcao što više šećera s tamošnjih polja šećerne trske.
Veliko plavetnilo
Unatoč želji za skorim povratkom, kapetan Budinić ostao je na Karibima do kraja života, nakon što je isplovio prema Veneciji, kapetan Budinić teško se razbolio i umro nasred oceana. Bilo je to 1782. godine i brod se na koncu vratio pod zapovjedništvom njegovog mlađeg brata Antonija.
Njegov je posao trgovačkog zastupnika nasiljedio drugi brat Gašpar. No i on je ubrzo preminuo.
Tek nekoliko desetljeća nakon Budinićevih putovanja Lošinjani su nastavili ploviti prema Americi. Naime, zbog napoleonskih ratova tijekom više desetljeća opala jegradnja jedrenjaka u lošinjskim brodogradilištima, a time i njihova putovanja u prekomorske zemlje. U prvoj polovici 19. stoljeća, započinje novo doba podviga lošinjskih pomoraca.
