„Sa strmu vrhu stojiš krut, ponosit, kao smjela duša davnih ti vladara, nebeskim zvjezdam pripravan prkosit, ponosno pitaš gdje mi ima ravna?“ Dio je ovo stihova pjesme „Na Ozlju gradu“ koju je napisao August Šenoa kada je 1872. godine prvi puta vidio grad na klisuri.
Smješten na lijevoj obali rijeke Kupe, Ozalj je danas mjesto koje predstavlja srce povijesnog razvoja ozaljskog područja, mjesto koje je zbog glasovitih vlasnika ostavilo neizbrisiv trag u predajama, legendama i povijesnoj zbiljnosti Hrvatske. U ona minula vremena, kad je u ratovima s Turcima krv potocima tekla, gospodari starog grada Ozlja i proslavljeni junaci na čas bi znali staviti svoje mačeve u korice i latiti se pera.
Pouzdano se zna da je Katarina Zrinski pisala svoj „Putni tovaruš” ovdje kod kuće u Ozlju. Vjerojatno je u sjeni mirisnog jasmina ili ruže ozaljskog perivoja i Fran Krsto Frankopan napisao po koju lirsku pjesmicu prožetu dubokom iskrenošću za svoju zbirku „Gartlic za čas kratiti”.
Danas se ovaj neobično vrijedan i jedinstveni kulturno-povijesni spomenik u ovom dijelu Hrvatske malo po malo restaurira, na način da se u potpunosti sačuva autentičnost vanjskog izgleda i unutrašnjeg prostora iz 15. i 16. stoljeća.
Nadograđivan u različitim razdobljima
Stari grad Ozalj građen je i nadograđivan u različitim razdobljima i svaka je epoha dala svoje obilježje ovom vrijednom zdanju. Neki oblici gradnje koji su osobito vidljivi na dijelovima zidina upućuju nas na 13. stoljeće.
Cijeli kompleks grada sastoji se od ulazne kule, manje kule s lijeve strane ulazne kule, glavne branić kule, južnog, istočnog i sjevernog gradskog krila (sva tri krila su velike zgrade na dva kata) i tzv. „Palasa Zrinskih” ili „žitnice”.
Povijest starog grada Ozlja
Povijest starog grada Ozlja iznimno je dugotrajna. U podrumu je pronađena neolitička nastamba Lenđanske kulture koja potječe iz 3000. godine prije Krista, a pronađeni su i nalazi iz rimskog doba (3-6.stoljeće). Brojni prethistorijski predmeti nađeni su u pećini Vrlovki u Kamanju kraj Ozlja, kao i na samoj ozaljskoj hridi ispod temelja Žitnice (palasa Zrinskih). Pokretne nalaze možemo datirati u mlađi neolit i eneolit, odnosno prelazno razdoblje iz kamenog u metalno doba (treće tisućljeće prije naše ere).
Nalazi se danas čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu i arheološko-povijesnoj zbirci Zavičajnog muzeja u Ozlju. Brojni su i nalazi iz kasnoantičkog i radosrednjovjekovnog razdoblja te razvijenog srednjeg vijeka. Iz rimskog doba (3-6. stoljeće) pronađeni su novci cara Valerijana, cara Klaudija, fragmenti rimske keramike Terra Sigillate te metalna oprema ratnika.
Negdje u šestom stoljeću vjerojatno započinje gradnja kamenog starog grada, no prvi povijesni zapis o današnjoj gradnji potječe iz 1244. godine kad se Ozalj spominje kao slobodni kraljevski grad. Vjerojatno je da su grad Ozalj podigli moćni knezovi Babonići kao branik od provale njemačkog plemstva iz susjedne Kranjske koje je svoju vlast nastojalo proširiti i u ovaj dio Hrvatske.
Od tada pa nadalje grad je imao čitavu lepezu vlasnika; Bela IV, obitelj Babonić, banovi Mikac Prodavić i brojni kaštelani, obitelji Frankopani i Zrinski, uprava Ugarske komore pa Unutrašnjoaustrijske komore, grofovi Petazzi, obitelj Perlas, grofovi Batthyány, obitelj Thurn i Taxis te družba „Braće hrvatskoga zmaja“.
Današnji izgled grada uglavnom potječe iz baroknog razdoblja, odnosno zadržan je nakon preinaka i dogradnji.
Zrinski i Frankopani
Frankopani (Nikola IV Krčki-od 1430. g. nosi prezime Frankopan) su vlasništvo nad Ozljem kupili još 1397. godine od kralja Sigismunda Luksemburškog za 42.000 forinti. Tako su Frankopani ušli u posjed Ozlja, a konačnu potvrdu za njega Nikola je dobio 1412. godine kada ga je zagrebački Kaptol po Sigismundovu nalogu konačno uveo u posjed toga plemićkoga grada.
Utvrdu je Nikola ubrzo darovao svojoj supruzi Doroteji Gorjanski, a potom su ju naslijedili njegovi sinovi koji su zajedno gospodarili Ozljem sve do znamenitoga sastanka na Modrušu 1449. godine, kada je velika državina Nikole IV. Frankopana bila podijeljena na osam dijelova. U toj diobi Ozalj je zapao Nikolu V. i njegova sina Bartola X. Ozaljskoga.
Kada je 1474. godine Bartol umro, njegova sestra Margareta ustupila je Ozalj svome stricu Stjepanu III. (II) i njegovome sinu Bernardinu Ozaljskome, rodonačelniku ozaljske grane Frankopana. Ozaljska grana obitelji Frankopan izumrla je 1577. godine sa Stjepanom IV. (III).
Poznato je da su istaknuti velikaši –napose Frankopani –na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće bili često u doticaju sa sjevernotalijanskim i njemačkim vladajućim krugovima te i u mogućnosti da usvoje nove tipove građevina. Stoga je moguće i da su i ti utjecaji ostavili traga na preinakama na tadašnjem starog gradu Ozlju.
Oko 1544. godine tadašnji gospodar Ozlja Stjepan Frankopan i njegov šurjak Nikola Šubić Zrinski sklapaju ugovor o uzajamnom nasljeđivanju posjeda i utvrda u slučaju izumiranja njihovih obitelji u muškome koljenu i udružuju svoje posjede.
Na temelju ugovora Stjepan je 1550. godine ustupio Ozalj, uz druga imanja, svojoj sestri Katarini i njezinom mužu Nikoli Šubiću Zrinskomu. Grad je u to doba bio zaštićen opkopom i opasan zidom s pet polukula, a na zapadnom ulazu nalazio se pokretni drveni most.
Budući da je potom upravu nad Stjepanovim posjedima preuzeo iz nepoznatih razloga Nikola Šubić Zrinski, ubrzo je izbio višegodišnji spor u kojem je Stjepan uživao podršku Frankopana Tržačkih. On je bio okončan tek 1550. godine nagodbom u Čakovcu, kojom su Stjepanova sestra Katarina i Nikola Šubić Zrinski dobili kao suvlasnici na upravljanje utvrde i vlastelinstva Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin.
Budući da Stjepan IV. (III) Frankopan Ozaljski nije bio zadovoljan ni s ovom nagodbom, ubrzo je izbio novi spor koji je bio okončan 1561. godine trećim po redu sporazumom kojim je Stjepan sva svoja imanja oporučno ostavio nećacima Nikoli V, Jurju IV. i Krsti Zrinskome.
Kada je 1577. godine Stjepan preminuo, Zrinski su preuzeli Ozalj zajedno s drugim Stjepanovim imanjima. Protiv toga ponovno su se pobunili Frankopani Tržački što je dovelo do novog spora koji je okončan tek 1580. godine nagodbom kojom su Zrinski bili priznati kao neosporni vlasnici bivših Stjepanovih gradova, utvrda i posjeda u Hrvatskom primorju, dijelu Gorskog kotara i u Karlovačkom Pokuplju.
Frankopani Tržački zauzvrat su stekli Novigrad na Dobri , Zvečaj, Lukovdol (danas Severin na Kupi) i Novi Vinodolski. Nakon Krstine smrti 1573. godine, braća su međusobno podijelila posjede: Juraj je upravljao iz Čakovca, a Nikola V. iz Ozlja.
U 17. stoljeću, točnije 1649. godine, stari grad Ozalj preuzima, Petar Zrinski. Od 1665. ban Kraljevine Hrvatske, koja je tada bila bez Slavonije, koju su okupirali tursko-srpski osvajači, te Dalmacije koja je tada bila pod mletačkom vlašću. On i žena mu Katarina, te njen polubrat Fran Krsto Frankopan, kao istaknuti intelektualci svojega doba njegovali su književnost i bili začetnici spomenutog „Zrinsko-frankopanskog književno-jezičnog kruga“, vrlo karakterističnog po hrvatskom jeziku koji je spoj čakavštine, kajkavštine i štokavštine, te u to doba bio politički i kulturni centar Hrvatske.
Tada Ozalj doživljava svoje najsjajnije razdoblje, postavši neslužbenom hrvatskom prijestolnicom. Takav kulturni krug u Ozlju je bez sumnje inspirirao Petra da prevede na hrvatski jezik djelo svojega brata Nikole naslovljeno kao „Adrianskoga mora Sirena“ i da ga objavi u Veneciji 1660. godine, a njegovu ženu Katarinu da napiše svoj „Putni tovaruš“, izdan također u Veneciji godinu dana kasnije, zbog kojeg je smatramo prvom i najvećom hrvatskom književnicom svojega doba. Smatra se da je i šurjak Fran Krsto, koji se istaknuo i kao pjesnik, po svemu sudeći neke od svojih pjesama napisao u Ozlju.
Ozalj tako postaje i središte urote moćnog hrvatskog plemstva koje je ustalo protiv centralizma i apsolutizma Habsburgovaca i koje je imalo za cilj očuvanje plemićko-staleških pozicija i državne neovisnosti Hrvatske.
Bana Petra Zrinskog sam kralj naziva „štitom kršćanstva i strašilom Turaka“, a bio je glasoviti junak čiji život završava uhićenjem, suđenjem i glavosjekom 30. travnja 1671. Upravo se na taj dan u Ozlju slavi Dan grada Ozlja, u spomen na pogibiju bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana, koji su u Ozlju i okolici štovani gotovo poput svetaca.
Ozalj poslije smrti Zrinskih i Frankopana
Ozalj ostaje u posjedu obitelji Zrinski sve do tragične pogibije odrubljivanjem glava Frana Krste Frankopana i hrvatskoga bana Petra Zrinskog 30. travnja 1671. godine. Nakon zrinsko-frankopanske urote posjedi Zrinskih u Hrvatskoj, pa tako i Ozalj i okolna naselja, zaplijenjeni su i opljačkani pod naredbom karlovačkog generala I. J. Herbersteina, a grad Ozalj predan je na upravu dijelom Kraljevskoj ugarskoj komori, a dijelom Petrovom nećaku Adamu Zrinskom (1662-1691).
Nakon što je Adam Zrinski 1691. tijekom bitke protiv Turaka kod Slankamena ubijen s leđa kao žrtva zavjere bečkoga dvora, grad i posjed Ozalj je u cijelosti preuzela Kraljevska austrijska komora sa sjedištem u Grazu, jer je Adamova udovica Marija Katarina, rođena grofica Lamberg, pod političkim pritiskom bila primorana odreći se prava na imanja svoga pokojnoga muža. Tako su grad Ozalj i njegova okolina u potpunosti prešli u tuđinske ruke.
Bilješke iz tog vremena otkrivaju i kako su u vrijeme upravljanja komore u Ozlju na lomači spaljene dvije žene, optužene kao vještice. Jedna od njih zvala se Dora Lagenka, a drugoj se ime ne zna.
Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće sam grad Ozalj bio je sve zapušteniji. Godine 1702. prodan je grofovima Petazzi. Godine 1725. predao ga je Karlo VI. Habsburški (1685-1740), zadnji muški potomak obitelji Habsburg, obitelji Perlas u zamjenu za posjede u Italiji.
Tako ga u ruševnom stanju preuzima španjolski grof Raimundo Perlas. On se nije previše brinuo za njegovo održavanje, pa je grad čak stradao u požaru, a tek ga je njegov sin Franjo Perlas, guverner Banata u Temišvaru, obnovio u razdoblju od 1743. do 1753. Tijekom te obnove, Ozalj je pretvoren u barokni dvorac. Nakon grofova Perlasa grad Ozalj je 1766. prešao u posjed grofova Batthyány, a od 1872. u posjed bavarskih knezova Thurn und Taxis.
U godinama od 1766. do 1872. grad je u posjedu mađarske plemićke obitelji Batthyánya koja ga obnavlja i proširuje. Prvi od njih, Teodor, nadozidao je drugi kat sjevernoga krila i sagradio novi barokni trakt. U Ozlju je osnovao i manufakturu platna i tzv. leonskih proizvoda, ciglanu i oranžeriju, a između ostalog, godine 1776. proglašen je zaštitnikom Rijeke.
Od 1872. godine kada ga kupuje kneginja Viktorija Thurn i Taxis grad je u posjedu njemačke plemićke obitelji Thurn i Taxis. Legenda kaže da su ekstravagantni plemići Thurn und Taxis u svom vlasništvu imali cijelu zbirku dvoraca, no njih su zanimali samo čudesni dvorci veličanstvenih pogleda, jer su smatrali da je veličanstveni pogled upravo onaj detalj koji dvorcu daje potpunu ljepotu. Upravo iz tog razloga svojoj zbirci dodali su stari grad Ozalj. I zaista, tijekom povijesti mijenjali su se vlasnici starog grada Ozlja, ali je prekrasan pogled i danas ostao isti.
Nakon završetka prvog svjetskog rata jugoslavenske vlasti smjestile su u Ozalj ruske aristokrate izbjegle iz domovine nakon Oktobarske revolucije. Zbog privremene državne uprave te zbog sve goreg stanja starog grada kojeg Thurn i Taxisi nisu bili u mogućnosti obnoviti, iako su imali materijalnih mogućnosti i volje, posebice u očitoj nemogućnosti da knez Albert (1867–1952) preuzme zapravo svoju imovinu, on ju je 1928. godine darovao Družbi “Braće Hrvatskoga Zmaja”.
Družba “Braće Hrvatskoga Zmaja”
Kada su Emilij Laszowski i dr. Velimir Deželić stariji 1905. godine osnovali Družbu „Braća Hrvatskoga Zmaja“, bilo je to vrijeme kad se u Hrvatskoj posvuda njegovala uspomena na mučeničku smrt kneza Petra Zrinskog i njegova šurjaka Frana Krste Frankopana, poznata pod nazivom „Zrinsko-Frankopanski kult“.
Družba je 1907. godine uredila grob Zrinskog i Frankopana na groblju u Bečkom Novigradu, a 1919. godine njihovi su zemni ostaci svečano preneseni u Hrvatsku i sahranjeni u Zagrebačkoj prvostolnici.
Grad je bio osobito zapušten nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, kada su veliki posjedi u Hrvatskoj, a takvi su bili i oni knezova Thurn i Taxis, dospjeli pod „državni sekvestar“ odnosno upravu Odjeljenja Ministarstva pravde Kraljevine SHS u Zagrebu.
Konačno je vlasnik grada Ozlja, Albert Maria Lamoral, knez od Thurna i Taxisa, posebnom darovnicom, 1928. godine, poklonio dvorac Ozalj s pripadajućim zemljištem Družbi, uz osobiti uvjet da „grad sa pripadajućim zemljištem imade uvijek i za sva vremena služiti hrvatskim narodnim, kulturnim i humanitarnim svrhama“.
Odmah po ulasku u posjed Braća su pokrenula veliku obnovu dvorca kako bi ga spasili i dali mu novu ulogu. Jedan dio pretvorili su u hotel s restoranom, a drugi dio u zmajski muzej, arhiv i knjižnicu. Brinuli su se o dvorcu sve do 1945. godine, kada su ga zaposjele i devastirale okupacijske snage Sila Osovine.
Dvorac je propadao sve do 1952. godine, kada je pod vodstvom prof. Tihomila Stahuljka napravljen prvi stručni pregled građevinskog stanja toga plemićkog kompleksa.
Premda je nakon Drugog svjetskog rata Ozalj bio vraćen Družbi, već godine 1946. postaje „narodnim vlasništvom“, što je ubrzalo daljnje propadanje. Ono je zaustavljeno tek 1954. godine kada su pokrenuti radovi na njegovoj obnovi nakon što se nad Žitnicomurušilo krovište.
Godine 1971. na prvom katu sjevernoga krila otvoren je Zavičajni muzej Ozlja, dok je ostatak prostora bio ustupljen na korištenje hotelsko-ugostiteljskom poduzeću „Korana“ iz Karlovca. Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća stari grad Ozalj ponovno je vraćen u Družbino vlasništvo, a otada ona razvija planove za njegovu temeljitu obnovu i za razvoj sadržaja koji dolikuju njegovoj povijesnoj ulozi.
Krajem 2006. godine započeli su opsežniji radovi na njegovoj potpunoj obnovi, koja je ušla među programe zaštite na nepokretnim kulturnim dobrima Republike Hrvatske koje provodi Ministarstvo kulture. Uz aktivnu suradnju konzervatorske službe obnovljeno je i u potpunosti rekonstruirano krovište cijeloga objekta, što je važan preduvjet za njegovu dugoročnu zaštitu, a do sada je obnovljen i veći dio pročelja staroga grada.
Šetnja Starim gradom
U stari grad se ulazi s njegove južne strane preko drvenog mosta koji leži na kamenim stupovima. Srednji stup je zapravo nekadašnja kula- stražarnica građena od tesanog kamena. Do godine 1821. podizao se most na lancima sve do kule, o čemu i danas svjedoče dva kotura u rupi zida ulazne kule.
Dvokatna ulazna kila s lijepo profiliranim kamenim dovratnikom i teškim hrastovim vratima vrlo je čvrsto građena. Njezin prvi kat potječe iz zrinskih vremena, a drugi kat nadogradio je grof Franjo Perlas (1743.-1753.) kad je preuređivan i obnavljan cijeli grad i dobio današnji izgled.
S desne strane kule, sasvim na uglu, uzidana je kamena ploča s tekstom na latinskom jeziku, koji u slobodnom prijevodu glasi: „Poglaviti i velemožni gospodin Juraj grop Zrinski, meštar kraljevskih tarnika u Ugarskoj, savjetnik posvećenog rimskog carskog i kraljevskog veličanstva i župan zaladske županije dade me učiniti godine Gospodnje 1599.” Ova je ploča vjerojatno nekada stajala u niši nad vratima.
Ispod kule vodi nadsvođen prolaz u kojem s desne strane pri dnu vidimo ulaz u nekadašnje tamnice. S ulaznom kulom na lijevoj strani spojena je drvenim trijemom manja okrugla kula iz 15. stoljeća, nekada vjerojatno stražarnica ili oružana.
Lijevo uz branič- kulu vode stube prema najstarijem dijelu grada, „Palasu Zrinskih”, objektu koji je do današnjeg dana sačuvao autentični izgled iz 16. stoljeća. Ovo čvrsto zdanje građeno je u obliku pravokutnika i podignuto na živoj stijeni, koja se strmo uzdiže nad Kupom.
Ispod ovog dijela grada je početkom prošlog stoljeća probijen tunel kroz koji vodi željeznička pruga. Nad ulaznim vratima u prvom katu palasa uklesan je natpis NICO.CO:ZR:1556. (Nicolaus comes Zriniensis 1556- Nikola grof Zrinski 1556). Nikola Šubić Zrinski natpis je dao uklesati za podsjećanje budućim naraštajima na veliku pregradnju i nadogradnju koju je on izvršio sredinom 16. stoljeća, 10 godina prije svoje junačke smrti kod Sigeta. Kada je u 18. stoljeću grad Ozalj obnovljen i izgrađen u lijepo uređen dvorac, „Palas Zrinski” je pretvoren u skladište žita, pa se od tada zove žitnica.
Desno od branič-kule vodi glavni ulaz u gradsko dvorište. Pod kulom u živoj stijeni postavljena je 1971. godine brončana spomen ploča u znak sjećanja na 300-godišnjicu pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s tekstom: Navik on živi ki zgine pošteno. Na istoj stani u zidu je kameni grb Frankopana iz 15. stoljeća. Ovdje je između zida i kamene stijene do 1875. godine stajala zgrada kroz koju su vodila unutrašnja gradska vrata. Spomenuti grb nalazio se nad tim ulaznim vratima.
Putem koji se blago penje uskoro stižemo u gradsko dvorište. Desno, ugledamo okruglu kulu tzv. „obli turen”, kojeg su nekada bili dužni prema urbaru ozaljskog vlastelinstva održavati stanovnici sela Trg.
Na ovu kulu nadozidano je u 18. stoljeću južno gradsko krilo, ali su podrumske prostorije ovog krila još iz vremena Zrinskih. U podrumskoj prostoriji od okrugle kule bio je do 1960. godine uzidan kameni izljev za vodu, što nas navodi da je ta prostorija služila kao kuhinja. U istočnom krilu smjestio se Zavičajni muzej Ozalj čija povijest zapravo počinje još 1885. godine s prvim arheološkim iskapanjima u blizini Starog grada Ozlja.
Prvi muzej u Starom gradu Ozlju osnovao je 1930. godine Emil Laszowski. Bio je to muzej Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, a sastojao se od Zrinsko-Frankopanskog muzeja, galerije slika domaćih i stranih slikara, dvorane grbova i zastava te arhiva i knjižnice. Tu muzejsku i arheološku djelatnost prekinuo je Drugi svjetski rat te je ona nastavljena osnivanjem Zavičajnog muzeja 1971. godine.
U sjeverno gradsko krilo ulazi se kroz kameni trijem, koji je ujedno i predvorje male gradske kapelice koja potječe iz 18. stoljeća, ali se gradski kapelan spominje već 1501. godine što nam govori da je postojala i ranije. Sjeverno gradsko krilo je po veličini i po broju prostorija najveće. U gornje katove vode kamene stepenice iz 18. stoljeća, a dijelom su sačuvana u hodnicima i izvorna vrata od kovanog željeza iz 18. stoljeća kao i drveni stropovi u prostorijama drugog kata.
Uz bedeme grada vode puteljci, a između bedema i gradskih krila su dvorišta, zelene površine i terase. Osobito je s istočne terase prekrasan pogled na dio Ozlja i rijeku Kupu- sve do ozaljskog slapa, hidroelektrane i nizvodno do sela Trg.
Na terasi je vrlo ugodno sjediti ljeti u hladu sjenovitih krošanja drveća, a posebno ljetnih zvjezdanih večeri i promatrati u tihoj vodi odsjaj svjetla ulične rasvjete i okolnih kuća. Kažu da je u to vrijeme smiraja dana kada glasovi uzmiču pred tišinom, moguće iskusiti dio atmosfere minulih dana, čak i onih kad su slavni junaci uz zadnje trzaje danjeg svjetla završavali pokoji stih ili redak, gledajući rijeku koja, kao vrijeme, teče pod gradom na stijeni.
