Zagorka je svom voljenom gradu Zagrebu poklonila Gričku vješticu. To je velika ljubavna priča Siniše i Nere, ali i Zagorke i Zagreba. Kada se Grička vještica 1912. godine u nastavcima pojavila u Malim novinama dosegla je vrtoglavu nakladu. Tako je bitno utjecala na smanjenje tiraže šund literature koju je bilo moguće pročitati samo na njemačkom i mađarskom jeziku.
U pozadini i malo po malo, na mala vrata i jednostavnim navikama, hrvatski je jezik uzmicao pred mađarizacijom i germanizacijom. Grička vještica je bila odgovor, popularan roman u nastavcima koji je bio pisan na hrvatskom jeziku.
Stvarni dokumenti
Manje je poznato da je Zagorka Gričku vješticu pisala prema autentičnim dokumentima. Slučajeve stvarnih žena koje su optužene da su vještice pronašla je po arhivima u Budimpešti i i Zagrebu. Tamo je na prijelazu 19. na 20. stoljeće postojala zasebna zbirka sudskih procesa nazvana Processus contra sagas.
Za prave vještice u romanu Grička vještica, babe Janu i Uršu, bitne za radnju, poznate kao Duganke, a koje prodaju razne pomasti, bave se prostitucijom, ubojstvima, ljubavnim napicima i otrovima, Zagorka je iskoristila prezime povijesne Barbare Dugan.
Kritike “Gričke vještice”
Bez obzira na neviđeni uspjeh, Zagorka je uvijek bila na tapeti kritičara koji su, u nedostatku drugih argumenata, pokušali gađati povijesnu točnost njezina djela. Propitkivali su odnos praznovjerja i povijesnih činjenica. Navodili su kako je Grička vještica fantazija i nema nikakav povijesni temelj, osim nekoliko izdvojenih slučaja.
No ugledni su povjesničari jednoglasno stali u njezinu obranu. U Jutarnjem listu, 4. travnja 1930., objavljen je članak- izjava profesora Josipa Horvata. Njome potvrđuje autentičnost podataka na osnovi kojih je Zagorka pisala svoje romane:
“Autorica je dolazila u Arhiv dok je još bio gore u banskim dvorima u prizemlju, pa je tražila i dobivala podatke od dr. Bojničića, Laszowskog i mene. Mi smo je uputili na znanstvena djela koja rade o tome pitanju i moram priznati, da je Zagorka dala sebi mnogo truda, da to prouči. Ona je pročitala bezbroj rasprava, koje smo pisali ne samo nas trojica, nego i IvšaTkalčić, odličan historičar. Autorica je sa historijskog gledišta unijela u radnju punu istinu. Naravno, da njoj kao piscu pripada “licenciapoetica”, ali gospoda krivo misle, da je radnja izmišljena. Pozadina njenih romana je apsolutno vjerno historijski prikazana.Vrlo štujem Zagorku, što svojim romanima popularizira historiju, pa zato i kao čovjek i kao historičar štujem njen rad.”
Zagorka se brani
No Zagorka ne bi bila Zagorka da i sama nije stala u svoju obranu, samouvjereno kako se može stati iza nečega što je sa sigurnošću poznavala. U listu Suvremenik, broj 12. iz 1916., na stranici 401. objavljuje članak kao svoj odgovor kritičaru Lunačeku: „Prihvatila sam se toga posla savjesno, proučivši historiju svih svjetskih i domaćih parnica protiv vještica, kao i zakon po kojem se sudilo. Ova je historija vrhunac svega što je na polju strahota stvoreno pa sam za roman upotrijebila manji dio strašnih događaja i samo oni koji nisu upućeni u historiju onih parnica mogu ih smatrati izmišljenim senzacijama.“
Ovako nešto govori ne samo o Zagorki kao spisateljici i predanom učenicom povijesti, nego i stvarnosti vještičjih progona i progona nevinih žena. Da se Grička vještica nije pojavila, lako moguće bi bili zaboravljeni u tijeku vremena.
Zagorka je zbog uspjeha Gričke vještice bila izložena oštrim kritikama svojih suvremenika. Uprkos njihovom često uvredljivom tonu, nije im ostala dužna. Međutim nije se srozavala na njihov jezik, već im je odgovarala vješto u svojoj, uvijek damskoj, maniri.
Prošireni Zagorkin odgovor
“Vidjevši da ovo općinstvo, u pomanjkanju lakog hrvatskog štiva, posiže za tuđim, a s njime upija i tuđi duh, pokušala sam lakim romanima borbu protiv ove tuđinštine, što su mi neki odlični književnici odobravali.Odabrala sam u tu svrhu isprvice senzacionalne, a kasnije čisto historijske sujete, da u srca čitalaca prenesu ljubav za historijsku historiju, za hrvatski narod, za socijalne i općeljudske plemenite ideje. I Gričku vješticu napisala sam s istom gore navedenom namjerom. A prihvatila sam se toga posla savjesno, proučivši historiju svih svjetskih i domaćih parnica protiv vještica, kao i zakon po kojem se sudilo. Ova je historija vrhunac svega što je na polju strahota stvoreno pa sam za roman upotrijebila manji dio strašnih događaja i samo oni koji nisu upućeni u historiju onih parnica mogu ih smatrati izmišljenim senzacijama.”
Zagorka i ženska prava
Za svoga života Zagorka je bila najuvjerljivija zagovornica ženskih prava u Hrvatskoj što je na izravan način iskazano u stotinama njezinih polemičkih i autobiografskih tekstova. Stvoriteljica je nekih od najvažnijih zagrebačkih urbanih mitova. Kroz njezinu književnosti i u njoj obrađenih toposa, ušli su u mitologiju gradske svakodnevice. Zagorka je i najutjecajnija novinarka i patriotkinja svoga vremena. Svojim je tekstovima obilježila sve epohe ovoga grada i borbe za slobodu riječi u Hrvatskoj.
Svojim naprednim načinom razmišljanja, vođena principima pravde i pravice, vodila je izazovan život i neprestano se borila protiv poruge i podcjenjivanja. Vlastitim nas je primjerom naučila koliko je važno ne posustati. Borbena književnica u svojim je djelima najuvjerljivije pokazala razmjere holokausta kojem su u Zagrebu stoljećima jedine žrtve bile žene. Svojim predanim istraživanjem i saznanjima uspjela je imenovati dotada nepoznate žrtve, pri tome svakoj dajući pripadajuću individualnost.
Rodila se u 19. stoljeću i već je tada Hrvatska dobila vrijednog novinara i pisca. Prošetala se 20. stoljećem i pokazala se raznovrsnom: politički novinar, književnik i dramaturg. Dolaze druge generacije čitatelja, mijenjaju se ukusi i nazori, no njena djela ostaju i ponovno osvajaju nove naraštaje.
RIJEŠITE KVIZ O VJEŠTICAMA: 11 pitanja o progonima i suđenjima u Hrvatskoj i Europi
