Prošlo je već dosta godina kako se žumberački uskoci svađaju sa susjedima Kranjcima oko granice na vrhu Žumberka. Ima već godina kako uskoci zemlju na Žumberku drže svojom iako stigoše iz porječja Une, Zrmanje; Cetine i onomad iz hercegovačkih krajeva pa je već bio krajnji rok da se jasno utvrdi granica. Bijaše to u kasno proljeće.
Da stanu svađama na kraj, dogovoriše se da će granica biti zapisana i utvrđena tamo gdje jutro na blagdan Svetog Marka sunce zatekne dvojicu mladića-jednog uskoka i jednog Kranjca. Uskoci, kako svjedoči legenda izvrtana stotinama puta, inače ranoranioci, nakon poduga izbora među svojim redovima na put pošalju mladića.
Isto tako napraviše i Kranjci. No baš nitko ne primijeti da je uskočki mladić-žena! Duge si je kovrčave i crne kose neravno odrezala u mušku frizuru, blage joj ženske ruke odavno ojačane vještim pokretima oštrog uskočkog noža koji je često okretala u ruci tepajući mu da je krvopija turaka, iako su Turci odavno iz tog kraja pobjegli.
Pogled joj opasan-pravi je muškić. Ne bi tako ni bilo, bila bi ona pravo djevojče, za njom bi vikali „Oj, Grubačuša, vrag u te zaša“ baš kao što su vikali za svakom koja se udala iz Grubača, da joj nisu branili ljubav. S Kranjcem.
Sastajalo se dvoje mladih na tajnim putevima baš tamo u blizini granice što postadoše razlog svađe uskoka i Kranjaca. Njihova imena u ovoj će legendi ostati obična- bit će On i Ona!
On ju je volio iako je naoko izgledala kao muškić. Znao je, napravila je tako da se bez ikakvih problema iskrade iz mjesta i sastane s dragim.
Samo pred njim bila je pravo djevojče-crvenjela bi se u licu kad bi joj pričao o ljubavi, srce joj je lupalo, a ruke se znojile kada bi joj stajao preblizu, a onaj nož kojim je ruke ojačala pred njim nije mogla ni primiti. On u njezinoj kući nije dobrodošao.
Njezin bi stari uskok govorio kako s onima s kojim se ne možeš dogovoriti nema sreće. Samo nesreća. Pa mladi napraviše plan. Učiniše i ovladavaše vještinama da budu izabrani među najboljima Kranjcima i najboljim uskocima koji će prekinuti svađu susjeda.
Krenut će u isti sat, koračati onako kako su unaprijed izračunali da je dovoljno da se stigne do vrha, a da svakome i od uskoka i od Kranjaca pripadne isti dio zemlje. Nakon podijele ženit će se!
No s jutrom kad su krenuli na put i kad se svađa trebala okončati, kranjski suci već su bili na vrhu. Vidjevši uskoka kako korača oštrijim korakom i Kranjca s druge strane kako mu korak spor, pa se uplašili da će uskocima pripasti više zemlje.
Digla se buna i kod uskoka, okrivili Kranjce da su svog momka poslali na put znatno ranije negoli je bilo dogovoreno jer se i on baš u isti čas približavao granici kad i njihov momčić-djevojka.
Kad se opet počeli svađati, reče jedan uskok: „Ako se od prevare čisti, vi svojim životima potvrdite granicu. Siđite živi u grob i neka vaš nadgrobni kamen bude granica.“
Stajaše i Kranjac i uskok, On i ona, jedno nasuprot drugome, gledaše u iskopanu jamu. Kranjac je uhvati za ruke, ona se zacrveni, a niz lice joj krenu suze. I prije negoli je to itko primijetio kako uskočki momčić, koji to uopće nije, plače, uskoči prvi u raku.
Uskoci se ponosno promeškoljiše, znaju oni, u njih nema straha ni izdaje, pa kada je uskočila, za njom i Kranjac. Zagrliše se dvoje mladih i kad ih žive počeše zakapati, otkriše im mladi tajnu.
Njihov grob i danas čuva kamen kao znak granice. Prozvaše taj simbolički kamen krvavim kamenom.
Mlado uskočko djevojče kojem je moglo biti tek 15 godina svojim primjerom i ljubavlju ipak olabavilo teška uskočka pravila. Mladi Kranjac je svojim primjerom i ljubavlju oslabio svaku želju za svađom.
Rukovaše se susjedi i zaklevši se iznad krvavog kamena-baš nikada više svađe među susjedima. U ime ljubavi – mlade ljubavi.
Kamena granica što čuva dva zaljubljena srca, jedno uskočko i jedno kranjsko, još i danas stoji na istom mjestu.
