Različite metode navigacije na moru postoje otkada se plovi, no unatoč svim stečenim vještinama, ljudi su se oduvijek gubili na morima i oceanima uglavnom zato što su zakone mora, vjetra i struja olako shvaćali, ili posve ignorirali.
Tako se bizarnim spletom okolnosti izgubio i budući kapetan Vlado Ivelić iz Risnja kod Boke Kotorske. Bao mlad mornar nakon što je završio pomorsku praksu ukrcao na grčki brigantin. Bilo je to 1875. godine.
Svoje zapise kasnije je objavio u knjizi Uspomene iz pomorskog života koja je izdana u Splitu 1922. godine koja predstavlja jedinstven uvid u život pomoraca druge polovice 19. stoljeća. Tako je priča u nastavku anegdota koja otkriva što se događalo na brodu čija posada i zapovjednici nisu uredno bilježili smjer, kurs, brzinu i druge bitne navigacijske podatke. Ona otkriva i različite pomorske običaje, te načine na koji su međunarodni odnosi tog vremena utjecali na plovidbu.
Za kratkog putovanja od pedeset osam dana vidjeli smo nekoliko smiješnih slučajeva na ovom brodu. Stari kapetan Nikolji i njegov pomoćnik ne mlađi od njega bili su dobri mornari, ali teoriju su posve malo poznavali.
Kronometara na brodu nije bilo, a nije im ni trebao budući da obojica nisu znali njime baratati. Jednog dana na oceanu između Engleske i rta Finister jedrismo u pola krme s jakim sjevernim vjetrom kad upravo u pod drtrči kapetan, gologlav, iz kamare, sa sjekirom u ruci i uputi se u kuhinju da ubije kuhara.
Skočismo da obranimo jadnog barbu Mihalji i digosmo našem zapovjedniku iz ruke oružje, koji onda bijući se šakama u glavu počne plakati., a za njih jaukaše i stari škrivan Janji.
Pitasmo ih, za boga ljudi što se dogodilo? – a oni nam odgovoriše. “Velika nesreća, pošto već nigda nećemo naći St. Vincenzo, ni doći do Syre!”
Evo što se u stvarnosti desilo: Oni nijesu na brodu imali u redu dnevnik, nisu su držali registriranu na knjižnici točku dokle se stiglo brodom, ni pravac koji se mijenja ni brzinu, a ni ostale u dugom plovljenju nužne podatke, već su to sve činili na istrošenim kartama.
Tog je dana nesretni kuhar našao te najnovije kartice te ih, misleći da više ne služe, upotrijebio kao krpe za čišćenje a poslije ih bacio u more. Tako nijesu znali gdje se nalazimo s brodom, ni koji da novi pravac da naznače na karti. Iz ovog nepovoljnog škripca su nas drugi izbavili i pomogli nam.
Sutradan zorom vidjeli smo da nas put proteže s bordadom jedna engleska navina sa zastavom i podignutom signalnim zastavicama preko kojih su pitali za našu longitudinu, odnosno pravac kretanja kako bi se izbjegao mogući sudar.
Starješine su nas pitali n+za savjet, na što smo im savjetovali na ne odgovaraju dok se navina ne približi jer bi se da su znali da jedrimo pod Grčkom zastavom odmah udaljili. Kojih pola sata kasnije kad se navina približila na kojih pedesetak metara, na crnoj tabli bijelom kredom ispisali su svoju longitudinu koju smo odmah prepisali i ona nam je bila sidro spasenja.
Stari škrivan Janji viknuo im je “All the same”, odnosno naša kao vaša. Istodobno, podigli smo grčki barjak. Kad su Englezi opazili koje smo nacije omjeriše nam od šake do lakta i nastavili svojim putem bez obzira na naš pozdrav zastave.
Ipak, ovaj Englez kazao na je gdje smo, jer je njegova longitudina bila točna i zahvaljujući njemu bez traženja smo vidjeli lanternu St. Vincenzo i kako se bog htio, uvalismo se u tjesnac Gibraltaru.
Kapetanu Iveliću ovo je bila tek prva i nizu kušnji koje je tijekom svoje pomorske karijere prošao. Tako je nekoliko godina kasnije bio suočen s kalvarijom epidemije na bokeljskom briku “Pierrino”, kojim je zapovijedao.
U ljeto 1881. godine isplovio je iz kubanske luke Santa Cruz u kojoj je harala žuta groznica. Nekoliko dana nakon isplovljavanja bolest je počela kositi i mornare pa uskoro nitko više nije imao snage upravljati brodom koji je nošen Golfskom strujom nastavio plutati. Posada i kapetan već su se predali strašnoj sudbini, no naišao je ribarski brod koji ih je spasio.
Preživio je kapetan Ivelić i dva člana posade.
