fbpx
Kultovi umrlih: znakove smrti prepoznavali su snovima, gavranima i kukavicama, a lavež i tuljenje bilo je posebno znakovito
Mitovi i legende

Kultovi umrlih: znakove smrti prepoznavali su snovima, gavranima i kukavicama, a lavež i tuljenje bilo je posebno znakovito

05.07.2018. Ured za blaga i misterije

Stari Slaveni imali su izrazito razvijen kult umrlih kao i mnoga vjerovanja o znakovima skore smrti koja se vežu za snove, ali i za neuobičajeno ponašanje i glasanje domaćih životinja i ptica, koja su se očuvala u narodnim vjerovanjima gotovo do današnjih dana.

U brodskom Posavlju smrt se nastojala prepoznati kroz mnoštvo predznaka, a tražio se i način da joj se suprotstavi magijskim i obrednim postupcima (na tu temu Karolina Lukač i Ivana Artuković Župan iz Muzeja Brodskog Posavlja napravile su 2015. godine izložbu „ Put u vječni dom, predodžbe naših starih o smrti i zagrobnom životu”)

Vjesnik smrti

Uloga vjesnika smrti najčešće pripada pticama. Među zloslutnim pticama nalazimo gavrana, svraku i vranu, zatim noćne ptice poput sove ili ćuka, čije se glasanje doživljava kao žalosno huktanje, te kukavicu za koju se vjerovalo da je ljudskog podrijetla.

U kontekstu društvenih interpretacija, neki motivi ptica pojavljuju se s posve suprotnim značenjima. Gavran je, tako, poistovjećen sa silama obnove, proroštva, veze između neba i zemlje, no i sa smrću, stradanjem, crnom magijom i mračnim drugim svijetom.

Tu drugu dimenziju simbola naglasio je američki književnik Edgar Allan Poe predstavljajući gavrana zlokobnom, tamnom i mističnom silom koja upravlja ljudskim životom.

Žalostivo dozivanje kukavice, njezin usamljen istup i izbjegavanje društva ostalih ptica pridonijelo je da se u narodu, koji je želio protumačiti njezino podrijetlo, stvori slika tugujućega člana obitelji.

Stoga se etiologija te ptice vezuje uz tugovanje jednoga člana obitelji zbog smrti drugoga, najčešće sestre za bratom, žene za mužem ili majke za djecom, a u različitim je inačicama prisutna u svih slavenskih naroda.

Osim što se smatralo da glasanje odnosno tuljenje i zavijanje pasa naviješta smrt, ta se životinja držala podalje od pokojnika. Vuk (Canis lupus) spada u porodicu pasa (Canidae), baš kao i domaći pas (Canis lupus familiaris), a obje životinje povezane su s podzemnim svjetovima starovjekovnih naroda.

Egipatski bog Anubis, bog balzamiranja i mrtvih, koji važe srce pokojnika, prikazan je ili kao šakal ili kao čovjek s glavom šakala. Psi su vjerni pratioci grčke Hekate, božice čarobnjaštva, kraljice čudovišta i ključarice Hada, pa kada trojanski junak Eneja otvara portal između svijeta živih i svijeta mrtvih, osjeća se njezina prisutnost i čuje se lavež pasa.

Kerber (Κέρβερος), čuvar grčkog (i rimskog) podzemnoga svijeta je pas. Najčešće ga se opisuje kao troglavo čudovište sa zmijama na glavama i repom koji završava zmajskom glavom. Etruščanski podzemni bog Aita prikazan je s vučjom kapom na glavi, a pećina Luperkal ispred koje je vučica pronašla i nahranila mitske osnivače Rima, blizance Romula i Rema, smatrana je jednim od prolaza prema podzemnom svijetu.

Foto: Brončana Vučica (Kapitolinski muzej u Rimu). Izrađena u Etruriji u 5. st. pr. Kr. Likovi blizanaca su dodani poslije kada je kip ponovno otkriven u doba renesanse.

U siječnju 2007. talijanski su arheolozi objavili da su vjerojatno otkrili legendarnu pećinu (u podnožju brda Palatin u Rimu) ispod navodnih ostataka kuće cara Augusta (Domus Livia). U studenom iste godine svijet su obišle i prve slike lokaliteta ukrašenog mozaicima. Dio znanstvenika ne slaže se s ovom identifikacijom, nego smatra da je riječ o nimfeju ili podzemnoj blagovaonici iz Neronova vremena.

Vukodlaci i smrt kroz snove

Do nedavno se vjerovalo, ako pas ili mačka prođu ispod mrtvaca ili ga preskoče dok leži na odru ili nosilima, on će se pretvoriti u vukodlaka. Zbog toga se u trenutku smrti životinje istjeraju iz kuće, a podovi pometu: “Ne smije bit u sobe mačka ni čukac, jer da priskoči priko mrtavca, povukodlačio bi se.”

Osim u glasanju životinja, smrt se prepoznavala i kroz snove ili neobične događaje. Snovi o ispadanju zubi najavljivali su smrt. Određeni znakovi prilikom jednog smrtnog slučaja mogli su biti predznakom drugog. O smrti se gatalo u određene dane tijekom godine, primjerice, za Božić prema dimu s blagoslovljene svijeće. Znak bliže smrti može biti i prikaza pokojnika.

U opisu sela Klakara, etnograf Luka Lukić navodi: “bunca ili govori iz vatre, pa veli: Eno crni čovjek na grede sjedi, šta će on tu? Ili Vidim čovjeka s velikom bradom, sjedi tu na klupe i šuti! “Njeko vidi svog pok. oca ili majku, lipu bašču sa cvićem, svoju đecu…

Vjerovalo se i da je mrtvac s otvorenim očima znak da će uskoro još netko umrijeti. Ako bi poslije Nove godine prvo umrla žena, vjerovalo se da će te godine umirati više žena nego muškaraca i obratno. Ako su u nekoj kući u kratkom vremenu bila dva smrtna slučaja, vjerovalo se da će uskoro uslijediti i treći.

izvor: Karolina Lukač, Ivana Artuković Župan:  Put u vječni dom, predodžbe naših starih o smrti i zagrobnom životu