fbpx
Gotovo šaptom i uvijek oprezno bajali su zbog ljubavi i mržnje, izgovarajući čarobne formule koje ostaju zapisane na neočekivanim mjestima
Foto: Blaga & misterije
Mitovi i legende

Gotovo šaptom i uvijek oprezno bajali su zbog ljubavi i mržnje, izgovarajući čarobne formule koje ostaju zapisane na neočekivanim mjestima

04.07.2018. Ured za blaga i misterije

Basme ili bajanja spominju se, kao i kroz europsku, tako i kroz čitavu hrvatsku povijest i kulturu. Od pravnih, usmenoknjiževnih, povijesnih do etnoloških izvora. Bajanje se kroz povijest hrvatskog jezika još naziva i čaranjem, vračanjem i vražanjem. Najčešće se koristi za skidanje već vezanih uroka uz osobu ili životinju.

Jednu od starijih sačuvanih definicija u hrvatskom kulturnom prostoru jest ona nađena u naputku za katoličke ispovjednike iz godine 1452. u Hrvatskome primorju, a prema kojoj se bajanje definira kao širi pojam, odnosno pojam koji obuhvaća sve vrste “nedozvoljena, po crkvenih i svjetskih, duhovnih i tjelesnih zakonih kažnjiva, obćenja s vrhunaravnimi bići i silami”. Bajanje se u tome naputku određuje kao ponavljano čaranje kojim se mogu prizivati vragovi i nadnaravne sile, a za one koji to čine preporuča se smrtna kazna.

Prvi stihovi hrvatske obredne lirike, svojevrsne govorne formule ljubavne magije, potječu iz sudskog dokumenta o procesu “vješticama” u Šibeniku iz prve polovice 15. stoljeća (1443.). To je još uvijek doba prije velikih svjetovnih procesa protiv vještica 17. stoljeća.

Riječ je o dijelovima optužnice majci Mirni, udovici Ratkovoj i kćeri joj Dobri u Šibeniku. One su priznale optužbu i pritom opisale kako je protekao sam obred opčinjavanja mladića iz bogate plemićke obitelji. U tom se sudskom spisu nalazi i latinski prijevod stihova govornih formula ljubavne magije koji su koristile: “Kao što se taj mozak prži u ovoj tavi (padeli), tako se pržilo srce Dragana u ljubavi Dobre, moje kćeri, u ime đavla pušući nad spomenutim mozgom tri puta.”i “Ko što vonjaju ove stvari koje izgaraju, tako vonjala i do gađenja Jurke se srozavala.”

Primjer iz 18. stoljeća je onaj Alberta Fortisa u poznatom putopisu Put po Dalmaciji iz 1774. godine, a u kojem ističe kako Morlaci u Dalmatinskoj zagori postavljaju jasnu distinkciju između vještica (čarobnica) i bahornica koje su vrlo vješte u skidanju uroka:

Znam jednoga mladića kojemu su na spavanju dvije vještice iščupale srce želeći ga isjeći i pojesti. Taj jadnik nije primijetio svoj gubitak, što je posve naravno, jer je bio utonuo u san, ali kada se probudio, počeo se jadati, osjećajući da mu je prazno mjesto gdje je srce. Cokulaš (franjevac, pogrdni naziv op. a.) koji je ležao na istom mjestu, ali nije spavao, dobro je vidio vještičju anatomsku operaciju, ali ih nije mogao spriječiti, jer su ga bile urekle. Urok je izgubio snagu kada se mladić bez srca probudio, pa su obojica htjeli kazniti te dvije opake ženske: ali one se na brzinu namazaše nekom mašću iz svog lončića i odletješe.

Fratar pristupi ognjištu, izvuče iz žerave već pečeno srce i dade ga mladiću da ga pojede; posve je razumljivo da je ozdravio čim ga je progutao. Velečasni je to pripovijedao, a možda još pripovijeda, kunući se dušom da je sve istina; a dobri ljudi nisu mislili niti misle da je dopušteno posumnjati kako se ro njemu pričinilo zbog vina ili kako su one dvije ženske, od kojih jedna nije bila stara, odletjelc zbog posve drugog razloga a ne zbog toga jer su bile vještice. Kako postoje čarobnice, zvane vieštice, tako se uza zlo nađe i lijek, i tu su česte bahornice, vrlo vješte u skidanju uroka. Teško nevjernome koji bi posumnjao u re dvije protivne moći.”

Verbalna magija je vrlo česta u hrvatskoj tradiciji i za sprječavanje mogućnosti da dijete postane vješticom ili vješcem. Prema vjerovanjima na Braču i Hvaru za štrige (štringe) vjerovalo se kako se rađaju u crnoj košuljici te kako je potrebno da primalja (baba) čim se dijete rodi, iznese dijete na kućni prag i zaviče tri puta: “Rodila se je višćica,/ Ali ne višćica,/ Nego prava divičica”, ili: “Rodio se je višćun,/ Ne višćun, nego pravi mladić, što pokazuje principe magijske borbe bajalicom protiv uroka.

Prema podatcima koje je obradila hrvatska etnologinja Suzana Marjanić, kad se preskakalo preko blagdanskih vatri, izgovarao se verbalni simbol obreda: “’U ime Boga i svetog Ivana (ili Petra) izgorile vještice ma kuda!’ ili ‘U ime Boga i svetog Petra a vješticama izgorila manda!’ (Manda znači pizda, a postoji i izreka: ‘Mando jedna!’)

Navedeno objašnjenje može se potražiti i u jednoj drugoj hrvatskoj predaji, također s otoka Lastova, a u okviru koje kazivač Petar Lešić (Pavle) (rođen 1916.) navodi: “Kad se skače preko vatre, se govori. Tamo obično ženske, kada skaču priko vatre, nimaju donjih gać. Onda govori: – U ime Boga i svetoga Petra, izgorela vješticami … hop! – preko vatre.

No, u pojedinim hrvatskim krajevima riječ vračara ne nosi negativne konotacije. Primjerice, na Otoku u Hrvatskoj zabilježene su razlike između bajalica (žene koje liječe u bolestima) i vračara, pridodajući kako se u vračare i vračeve (vrače) narod više pouzdaje nego u bajalice: “Bajalica znade samo pomoći u bolesti, a vračara znade reći, otkud bolest, kako će se bolest mentovat i kako ćeš se osvetit onome, ko ti je skrivio”.

Josip Matasović u svojoj knjizi Čini od uroka iz 1918. nabrojao je niz primjera vezanih uz bajanja. Izdvojili smo ona protiv uroka iz vinkovačke okolice, iz Otoka, koje je prikupio folklorist Josip Lovretić: “Kad se divojka ili momak sprema u crkvu ili kolo, pljune u dlan, pa dlanom mane po ćelu govoreć: ‘ Kada po mojem dlanu dlaka porasla, onda me urekli“,

Uzmu tanjir i kašiku. Onaj, ko baje, ide na bunar, a do bunara tri put Gospu pozdravi. Iz bunara uzme tri kašike nenačete vode u tanjir i vraća se natrag ne obaziruć se, ni ne govoreć ništa. U sobi umoči bajalica prste u vodu i prekriži se po siniji. Onda prikrsti onoga koga će bajati, pa mu tare oči, a onda unakrst noge i ruke. Dok tare, govori: ‘Urok orica, sveto Trojstvo izrica po milosti i kriposti blažene divice Marije.’ Nekoliko kapi dade obajanome, da gutne ove vode. Kada ga obaje, grabi kašikom tri put iz tanjira vodu. Ako je u tri put ne izgrabi, onda se zna, da je bolesnik urečen” .

Također, Matasović spominje i zabilješku Šimuna Debelića iz Retkovaca o formuli protiv uroka: “’Uroci proroci, idite napolje iz glave moje – s Božjom pomoćom, blažene divice Marije moćom; bez imena zametnilo se, bez imena nestalo ga – s Božjom pomoćom, blažene divice Marije moćom’. – Izgovarajući te riječi mora se krstiti i onaj, tko ih izriče, i onaj, koga se liječi.’”

I danas, u 21. stoljeću, mogu se naći nova različita bajanja te se mogu pronaći i čitavi rituali protiv uroka.

izvor:Deniver Vukelić- Uvod u klasiČkaciju verbalne magije i verbalna magija u zapisanoj usmenoj hrvatskoj tradiciji