fbpx
Leglo krvopija: stvarne vampirske kronike otkrivaju da najstariji europski vampir nije istarski Jure Grando već tajanstvena Priba s Pašmana
Ritam vremena

Leglo krvopija: stvarne vampirske kronike otkrivaju da najstariji europski vampir nije istarski Jure Grando već tajanstvena Priba s Pašmana

18.05.2018. Ured za blaga i misterije

Najpoznatiji horor roman svih vremena, Drakula koji je napisao irski pisac Abraham “Bram” Stoker, prvi put je objavljen 18. svibnja 1897. godine u Londonu.

Dok je pisao, Stoker je proučavao europski folklor, a najveći utjecaj na njega ostavio je esej Emily Gerard ‘Transylvania Superstitions’. Lik Drakule tako je utemeljen na vlaškom knezu Vladu Tepešu III. koji je  uz prekide, vladao od 1446. do 1476. godine.

Ratovao je s Turcima i bio poznat po iznimnoj okrutnosti prema neprijateljima koje je osobito volio nabadati na kolce zbog čega je ostao poznat i kao Vlad Nabadač.

Zapisi naših prostora

U vremenu od 1520. do 1630. godine, u istočnoj Evropi je postojalo rašireno vjerovanje da je svaka duša koja umre pod prokletstvom vukodlaka osuđena da se vrati kao vampir.

Tako, osobito među Slavenima, ovaj pojam početno upotrebljavan za bića vučjeg lika, počinje se pripisivati živom mrtvacu. U kasnom srednjem vijeku, sve se više gube životinjska obilježja vukodlaka, a glavna karakteristika ostaje njihova glad za krvlju i zlo koje donose. Vukodlaci ljudskog oblika tako se zapravo mogu nazivati i vampirima.

Pretražujući zapise naših prostora, vampiri se mogu pronaći u svim regijama i najstariji zabilježeni stižu početkom 15. stoljeća, odnosno 1403. godine na Pašmanu.

U Memorijalu Pavla Pavlovića,  koji je bio načelnik Zadra krajem 14. i početkom 15. stoljeća, nalazi se bilješka o vjerovanju u vukodlake na otoku Pašmanu (mjesto Othus). Tamo je 1403. godine umrla neka žena po imenu Priba, te se pretvorila u vukodlaka i nakon smrti uznemiravala čitav otok.

Prema predaji, okrivljena je za požar jedne kule i vlasnici su je prijavili vlastima u Zadru, nakon čega su gradski rektori izišli na mjesto događaja i u grob te žene zabili glogov kolac o čemu je  sačuvana dokumentacija kao o uobičajenoj djelatnosti gradskih vlasti.

U drugoj polovini 17. stoljeća vampiri se počinju pojavljivati u Istri i Dubrovačkoj Republici.  Riječ vampir označavala je mrtvaca koji napada ljude i životinje, a može postati onaj kojeg vodi nečista sila. U Dalmaciji za živog mrtvaca susrećemo talijanski pojam lupo manaro ili slavenski vukodlak, a na Lastovu i oko Dubrovnika kosac, hudoba ili vukodlak.

U suvremenim zapisima iz Župe Dubrovačke, pokojnik koji izlazi iz groba i škodi ljudima naziva se tenjac, stenjak, lorko, strašilo ili vampir, a po kazivačima izgleda kao naduvena mješina.

“Ljudska mješina puna krvi”

Irene Benyovsky u svojem istraživanju o vjerovanjima u vampire u dubrovačkim selima u 18. stoljeću navodi različite primjere vjerovanja u vampirolika bića u našim krajevima od srednjeg vijeka nadalje. Najzanimljiviji su primjeri procesa iz dubrovačkih sela iz 1713., 1722. i 1723. godine, koji se nalaze u Dubrovačkom arhivu među Ispravama i aktima osamnaestog stoljeća.

Ono što je svim slučajevima zajedničko jest to što se otvaraju grobovi u potrazi za vampirom. Razlog je obično taj što bi se seljani uplašili neke pojave koju su vezali uz to nadnaravno biće koje izaziva strah, bolest (najčešće iznenadnu smrt ili kugu) te prisiljava na seksualni čin.

Najraniji primjer iz 1666., nađen je u stonskim kancelarijskim spisima. Doznajemo da je stonski knez poslao oružnika u Topolo, selo u dubrovačkom primorju, da doveze vezana Stjepana Nikolina, koji je otvarao grobove i probadao vampire.

Stanovnici sela Dunave su 1722. godine proboli tijelo pokojne žene jer je, po njihovu svjedočenju klala čeljad. Suvremeni podaci iz Ravnih Kotara govore da seljaci misle da je vampir vrag, jer mnogima uzrokuje smrt, a mnogima neizlječivu bolest.

U jednom od procesa (1737.) daje se i definicija vampira: Tim imenom naznačuju mrtve oživjele koji prebivajući u grobovima, ubijaju i tamane čeljad, nada sve one osobe koje su prijekim okom gledali za života, i previše idu svojim kućama i opće sa svojim ženama, odnosno muževima kako i prije smrti.

U lastovskom sudskom procesu iz 1738. godine, svjedoci tvrde kako vampiri rasprostranjuju kužne bolesti te u narodu bijesne. Ovdje se vjerojatno radilo tek o strahu od moguće zaraze; kuga se na području Dubrovnika spominje 1691., pa opet 1792. Kada se 1737. godine na Lastovu pojavila bolest srca, ljudi su vjerovali da je na otoku harala jer su je prouzročili vampiri.

Različita vjerovanja

Često se u suvremenim zapisima spominju zloupotrebe vjerovanja u vampire koji dolaze noću djevojkama ili udovicama, pogotovo u slučaju rođenja vanbračnog djeteta. U Župi Dubrovačkoj, govorilo se još u ovom stoljeću o nekom tenjcu iz Bujića, koji je svaku noć dolazio ženi, pa i ona s njin odila đevenicu krvi. Ne bi se pojavio kod kuće, osim u slučaju ako je žena izmolila Dijo o Rožarija.

Opasnost da se pretvore u vampire, trebala je natjerati ljude da se ne ponašaju protivno tradicionalnim zakonima, te se takvim vjerovanjima na neki način utjecalo na društveni moral. U narodnom vjerovanju također postoje i bića u koja se pretvaraju nekrštena djeca, i koja slično vampirima, izlaze noću iz grobova i čine zla.

Nekrštena djeca bila su neprihvaćena u društvu i za života, pa su kao takva morala imati posljedice i poslije smrti. Na otoku Mljetu, kad se po noći vidi svjetlost pred kućom, kažu da je to je tintilin (duša nekrštenog umrlog djeteta), koji može ući u kuću i iskopati nekome oči.

U Boki Kotorskoj, vjerovalo se da dijete koje umre nekršteno u grobu oživi i iz groba kašto izlazi i malu djecu muči i davi. Tu su se ova bića nazivala macaruli, a pričalo se da idu noću u društvu i svakome na vrh glave gori mala svijeća.

Uz vampire se vežu različite priče. Tako suvremene poslovice iz Dubrovnika spominju da, ako mačka prijeđe preko mrtvaca, on će također postati vampir.

Mjesto Kriga gdje se odigrava legenda o vampiru Juri Grandu

1689. godine u radu “Slavi vojvodine Kranjske” pisca i znanstvenika Johana Weikarda Valvasoraopisuju se zbivanja u istarskom selu Kringe u kojemu je šesnaest godina pokojni Jure Grando noću obilazio selo maltretirao svoju udovicu.

Na kraju su mještani oboružani glogovim kolcem i raspelima otvorili vampirov grob i zaprepastili se vidjevši potpuno uščuvano tijelo.

Zatim su mrtvom tijelu pokušali “protjerati zašiljeni kolac od bijelog gloga kroz utrobu” ali im to nije polazilo za rukom: od “tvrdog trbuha” kolac se neprestano odbijao. Naposljetku mu je jedan od mještana, imenom Stipan Milašić, sjekirom odrubio glavu; mrtvac je na to kriknuo a grob se napunio krvlju. “Časna gospoda egzekutori” su nakon toga zatvorili grob i Kringa je od toga dana imala mira: utvara Jure Granda nije se više pojavljivala.

Suvremenici tvrde kako je upravo Jure Grando najstariji dokumentirani vampir u Europi, što nije istina, samo je najpoznatiji. Na otoku Silba pak, pronalazimo zapise o Pankogulu Badurini koji je stanovao u kući pored danas znameniteog tornja Toretta i bio je vampir, pa je kao takav pio i sisao krv. Mještani su znali reći da bi se sve svijeće ugasile, kada bi Pankogulo Badurina stao na crkvena vrata.

Njemački povjesničar dr. Peter Mario Kreuter u svojoj je doktorskoj disertaciji iznio teoriju u kojoj tvrdi da se kolijevka vjerovanja u vampire ne nalazi u Rumunjskoj, kako se dosad smatralo, nego sa područja današnje Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine.

VAMPIRI U DUBROVAČKIM SELIMA 18. STOLJEĆA Irena Benyovsky