Područje Maksimira, Rima i Bukovca krajem 19. stoljeća postaje mjesto gdje imućniji i utjecajniji građani počinju graditi ladanjske vile. Prema zamislima ponajboljih arhitekata doba, malo po malo taj brežuljkasti kraj prekriven poljima, vinogradima, malenim kućicama i ispresijecan putevima postaje oaza odmora s koje puca pogled na Zagreb u zanosu razvoja ranog dvadesetog stoljeća.
Dame i gospoda su, kako to inače biva, o ljepoti i miru tog kraja šaptala drugim damama i gospodi i gradnja se uskoro pretvorila u svojevrsno natjecanje: tko će sagraditi ljepši ljetnikovac – ladanjsku kuću koja će u susjeda u jednakoj mjeri potaknuti jal i poštovanje.
Vremenom ljetnikovaca biva sve više i svaki od njih ima svoju povijesnu bilješku, priču. U njima se plandovalo, razgovaralo o razvoju grada u savskoj dolini, pohodili su ih umjetnici, skladatelji, oportunisti i vizionari. Na sebi svojstven način odražavali su duh vremena i običaja.
Danas ih ostaje sačuvano desetak, svaki u svojem stupnju zapuštenosti ili obnove, a među njima jedan ljetnikovac ostaje kao simbol doba kada se Zagreb počeo širiti. Ljetnikovac čiji se izgled od toga vremena nije puno promijenio.
Ljetnikovac je to koji se nalazi na vidljivoj lokaciji uz Bukovačku cestu, prepoznatljiv po tornju s kojeg puca pogled sve do Turopolja na jugu i Božjakovine na istoku. U drugoj polovici 19. stoljeća projektirao ga je njegov vlasnik, arhitekt i tadašnji gradonačelnik Janko Holjac čiji portret pomnijim pogledom otkriva na koji je način Holjac želio ostati zabilježen.
Njegov portret prikazuje ga s gradonačelničkim lancem – do danas simbolom moći, časti i utjecaja koje ta titula nosi. S druge strane, u njegovoj se pozadini vidi kompleks bazilike Srca Isusova sa samostanom u Palmotićevoj ulici koji je građen prema Holjevčevu projektu i koji je on smatrao svojim osobnim remek dijelom.
Holjac je bio zagrebački gradonačelnik od 1910. do 1917 godine. Tijekom tih godina, počinje elektrifikacija tramvajske pruge, dovršena je današnja zgrada Sabora, Ilica od Jelačićeva trga do Mesničke ulice postaje prva koja se prekriva asfaltom.
Po gradu se osnivaju tvornice, gradi Sveučilišna biblioteka, tiska se prvi telefonski imenik a Slavoljub Penkala polijeće s uzletišta na Črnomercu. Vrijeme je to kad Zagreb nastavlja rasti i posvuda se nešto radi.
Zanos razvoja
Tako je Holjac osim bazilike ovjekovječene na portretu, projektirao i zgrade koje se danas nalaze u Jurišićevoj ulici broj 3, te zgradu banke u Jurišićevoj 22. Svom ljetnikovcu ipak je pružio posebnu pažnju. Do danas, ostao je očuvan, uz dodatak kasnije dograđene mansarde.
Izgleda onako kako je gradonačelnik Holjac zamislio svoju ladanjsku kuću. Promatrana s ceste, djeluje bajkovito i pomalo romantično.
Pročelje je prepuno detalja koji se otkrivaju tek na drugi ili treći pogled, poput izrezbarenih greda, cvjetova izvedenih u metalu ili odvoda kišnice sa stiliziranim glavama. S dvorišne strane, pak, zgrada djeluje drugačije, u stilu koji povjesničari arhitekture nazivaju predmodernom.
Sudbina i godine
S terase je i danas vidljiv vinograd kojeg sve manje ima, i ljetnikovac unatoč krajnjim naporima vlasnika postaje sve zapušteniji, postajući sjena nekadašnje slave koju mu je namijenio gradonačelnik.
Burne godine prema bajkovitom zdanju bile su milostive, neko je vrijeme u njemu bio i lokalni dom zdravlja, a u jednom su trenutku počeli i imovinsko – pravni sukobi koji su početkom 21. stoljeća punili novinske stupce.
Za razliku od nekih drugih ljetnikovaca tog područja, ovaj nije zaštićen kao spomenik kulture što predstavlja još jedan paradoks njegovog postojanja. Posljednjih godina oko njega postaje sve mirnije.
“Svaka sljedeća oluja s krova skine pokoji crijep, i bršljan koji ga obavija postaje sve nemilosrdniji” govori nam zaštitnik i stanar Franjo koji o ljetnikovcu skrbi koliko mu godine i snaga još dopuštaju.
Kao u vremenskoj kapsuli koja se preko stotinu godina nije promijenila stojimo na vrhu vidikovca i promatramo grad u dolini.
