Iako za većinu dvoraca točno znamo vrijeme njihove izgradnje, za Martijanec (dvorac Patačić- Rauch) to nije slučaj. Poznato je jedino da je u 18. stoljeću već postojao, vjerojatno izgrađen u blizini nekadašnjeg kaštela u kojem je 1527. godine umro Krsto Frankopan, knez Modruški, nakon što je ranjen u borbi protiv pristaša kralja Ferdinanda Hasburškog.
Današnji izgled dvorac dobiva za vrijeme obitelji Rauch koji grade prvi kat i veliku verandu sa stupovima. Danas je napušten, derutan i pred urušavanjem. Strop se na nekoliko mjesta urušio i otkrio prizemlje.
Reprezentativni dvorac ludbreškog kraja
Dvorac Patačić- Rauch nalazi se u ludbreškom kraju, u selu Martijanec, a njegova priča počinje sredinom 18. stoljeća kada je u njemu živio Gabrijel Gottal, posljednji potomak plemičke obitelji koja je posjedovala srednjovjekovni grad Gotalovec.
Nakon smrti posljednjeg člana obitelji, Gabrijela Gottala 1740. godine, vlasnici dvorca postaju Patačići koji ondje grade baroknu rezidenciju. U njemu 1817. godine umire posljednji muški potomak Patačića, Bartol Patačić– veliki župan i osnivač osnovne škole u Martijancu.
Zloglasni Pavao Rauch
Nakon smrti uvijek bolježljivog grofa Bartola Patačića, njegov je kasnobarokni dvorac u Martijancu po srednjovjekovnim običajima i zakonima pripao pod carsku upravu.
Udovica Eleonora Patačić raspolagala je samo „gibljivim” djelom imovina, pa je tako 1818. godine i darovala bogatu knjižnicu obitelji Patačić zagrebačkoj Akademiji znanosti i umjetnosti. Kraljevska komora, koja je poslije 1817. godine, odnosno nakon smrti grofa Patačića, trebala upravljati dvorcem, to ipak nije uspjela postići.
Naime, Martijanec je „zapeo” za oko barunu Pavlu Rauchu, susjednom vlastelinu i vlasniku Lužnice koji ga je odlučio nasilno zauzeti. Rauch je kao posljednji potomak obitelji baruna Gottal naslijedio obližnju kuriju u Vrbanovcu i smatrao se nasljednikom.
Naredio je svojem upravitelju posjeda u Vrbanovcu Josipu Forku da provede plan preuzimanja dvorca. Fork je odmah naoružao sluge i kmetove, te silom protjerao „kraljevski fiskus” s posjeda. Tada je započelo dugotrajno parničenje o kojem se čuvaju mnogobrojni dokumenti.
No, pohlepni Pavao Rauch na kraju je ipak morao za Martijanec platiti 31.000 srebrnih forinti. Tako se zloglasna mađaronska obitelj uspjela održati na posjedu.
Martijanec je nasljedio Pavlov sin Danijel, a zatim njegov sin Đuro, koji je dvorcu iz 18. stoljeća dogradio prvi kat i dao mu današnji klasicistički izgled. Također je uredio park zasadivši razno egzotično drveće i bilje. U njegovo doba Martijanec je bio uzorno vlastelinstvo.
Kako Đuro nije imao nasljednika, ostavio je imanje svojem nećaku Pavlu, koji je kasnije bio hrvatski ban. Nakon njegove smrti dvorac nasljeđuje Pavlova kćerka Elizabeta i njen muž Vuk Vučetić Brinjski, koji se posvetio diplomaciji i rijetko bio u Martijancu.
Imanje se sastojalo od glavnih, stambenih objekata, gospodarskih objekata i naravno uređenog perivoja. Sve su građevine zidane, građene opekom i žbukom, a arhitektonska dekoracija rađena je od žbuke ili kamena.
Gospodarske su zgrade građene u 19. stoljeću. Tri veće – kolnica i žitnica, konjušnica i ledenica – uz rubove ulaznog dvorišta, a unaokolo imanja je i nekolicina manjih pomoćnih objekata poput kokošinjca. Starije, barokno krilo povezano je stubištem na uglu, a ulaz u klasicističko krilo naglašen je elementom portika s jonskim stupovima.
Sustavno propadanje
Veći dio martijanečkog vlastelinstva 1919. godine potpada pod agrarnu reformu. Nakon toga posjed je često mijenjao naziv i funkciju: to je bilo državno dobro (1945.), Stanica za proizvodnju elitnog sjemena, pa Centar za obrazovanje poljoprivrednih radnika (1963. -1968.) i Centar za primjenu nauke u poljprivredi (1969. – 1977.).
Od 1977. posjed je u sastavu PIK-a Ludbreg dugi niz godina. U to vrijeme dvorac počinje propadati zajedno sa gospodarskim zgradama i parkom.
Upravo je začuđujuće kako veoma lijepo arhitektonski sagrađen dvorac s gospodarskim zgradama, perivojem i zemljištem može kroz niz godina sustavno propadati, iako bi cijeli ludbreški kraj i drugi od njega mogli imati ekonomske i druge koristi.
Dvorac je 1996. godine kupio Josip Šmrček koji je obnovio dio gospodarskih zgrada. Danas je dvorac u lošem stanju zbog čega nije moguće stvoriti detaljniju sliku o unutrašnjem prostoru.
Prema fotografijama iz prošlog stoljeća može se utvrditi bogato klasicističko uređenje prostora s drvenim oplatama u dvoranama. Iako je budućnost dvorca upitna, na službenoj stranici Općine Martijanec već godinama stoji kako se preuređuje za kulturne, turističke i društvene sadržaje.
