Dan Svete Lucije slavi se 13. prosinca, a poznata je kao zaštitnica vida i očiju. Njezina pojava u narodu, u obliku kasnije opisanog običaja, može se metaforički povezati s “davanjem vida” koji omogućava providjeti kako se treba ponašati te tko je vještica.
Već smo pisali ovdje o kažnjavanju lošeg ponašanja i nagrađivanje darovima dobre djece – Lucije šeću selima te plaše i daruju djecu. U tomu se vidi dvostranost svete Lucije koja se ne dijeli na dva lika, kao Krampus i sv. Nikola na Nikolinje, već ostaje jedna osoba.
Zimsko je doba smatrano snažnim od davnina, pa se tako u njega uvlače vjerovanja i običaji vezani uz razotkrivanje zla i uroka, odnosno vještica.
Lucijin stolac
Ovo vjerovanje prisutno je češće u sjevernijim područjima Hrvatske, ali zapisao ga je i Frano Ivanković u Poljicama. Na blagdan Svete Lucije mladi muškarac treba početi graditi drveni stolac ukoliko želi vidjeti tko su vještice u selu. Stolac je najčešće spomenut kao tronožac, ali ga etnograf Milan Lang u Samoboru opisuje s četiri noge. U njemu nije smjelo biti ni čavla ni vijka, a moralo se na njemu pomalo raditi svaki dan do Badnjaka. Tada bi se otišlo na polnoćku.
Mladić je stolac trebao skrivati u kaputu kako ga coprnice ne bi primijetile. Prema zapisu Jane Mihalić (1994.), osoba koja pokušava izvesti ovaj običaj razotkrivanja u velikoj je opasnosti te “ne smije ući u crkvu već ostati kod vrata i tamo se popeti na stolicu” kako bi mogla brzo pobjeći.
Kada bi stao na stolac za vrijeme “podigaja”, tada bi mogao vidjeti koje žene su zapravo bile vještice. To bi vidio po tome što bi se okrenule prema vratima. Jednom ih ugledavši, morao je trčati nazad do kuće, a pritom bi morao za sobom bacati zrna maka ili prosa. To bi coprnice omelo jer bi morale brojati sva zrna.
Susjedi je djed pričao kako je on to iskusio, a kažu da se takav ne smije nikad nigdje zadržavati po noći jer bi ga cijeloga “zamantrale i zmotale”.
