fbpx
Tamo gdje bi se duša oprostila, podizali su mirila, zagonetna mjesta prepuna simbola koja ne prestaju izazivati rasprave
Slučajevi

Tamo gdje bi se duša oprostila, podizali su mirila, zagonetna mjesta prepuna simbola koja ne prestaju izazivati rasprave

26.04.2019. Ured za blaga i misterije

Prema narodnim vjerovanjima, na mirilima se obilježavalo mjesto posljednjeg pokojnikova oproštaja sa Suncem. Na njima se duša odvajala od tijela i vezala za kamen – mirila da bi zatim preselila na drugi svijet.

Svojim urezanim simbolima i natpisima do danas su ostala vrlo tajanstvena. Etnolozima i kulturnim antropolozima predstavljaju pravu zagonetku, pa čak i nije sigurno tko ih je zapravo i kada, počeo postavljati.

Foto: Mirila/Wikimedia Commons

Mirila su velebni kameni spomenici, a mogu se protumačiti i kao okamenjena božanstva koje nalazimo od sjevernoga Velebita kod Vratnika ponad Senja, pa do Bukovice i Ravnih kotara u dubljem zaleđu Zadra.

Što je mirilo?

Mirilo je počivalište pokojne duše. Tek na njemu se ona konačno rastavlja od tijela. Ono se pokapa u grobu, a duša ostaje na mirilu i tamo miruje umirena obredima koji se po predaji tamo obave. Pretpostavlja se da su poganskog podrijetla, a zadržani su i u kršćanstvu.

Slični običaji poznati su, osim na Balkanu, kod alpskoga stanovništva Europe, ali i na Tibetu. Postanak mirila neki autori povezuju naseljavanjima novih stanovnika (Bunjevaca) u 17. stoljeću koji sa sobom nose svoje običaje, odnosno sa raseljavanjem stanovništva Like i Bukovice u vrijeme turskih nadiranja te sintezom nadgrobnih spomenika. 

Prvi put se spominju u 12. stoljeću u okolici Trogira, a u 16. stoljeću u Ravnim kotarima. Danas su u spomenutim krajevima većinom nestala i ostavila trag samo u toponimima: Mirila, Mirilišta, Namirlin, i sl. ili su se održala fragmentarno, što vrijedi i za Velebit.

Najbolje su očuvana južnovelebitska jer su bila u funkciji do sredine 20. stoljeća. Njihovo je datiranje predajom moguće pratiti od 17. stoljeća, iako je prvi urezani datum iz 18. stoljeća. U drugoj polovici 20. stoljeća gube funkciju pa sustavno propadaju. Danas su mirila zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Stanovnici Velebita nakon smrti pokojnika nosili bi pokojnika do groblja koja su bila udaljena i preko nekoliko kilometara od kuće pokojnika bez stajanja za odmor nosača pokojnika. Otprilike na pola puta od kuće pokojnika i groblja su se nosači smjeli odmoriti i na tom mjestu su nastajala mirila.

Foto: Prikaz pokojnika na mirilu (djelo Josipa Zankija)

Bitna sastavnica mirila dva su krupna kamena od kojih se jedan postavljao položenomu pokojniku povrh glave, a drugi pod noge. Pokojnik je tako bio izmjeren. Zatim bi se prostor između dva kamena mirila popločavao plosnatim kamenjem i na uzglavnom kamenu su se isklesavali plitki reljefi.

Tako ograđeno mirilo djelovalo je kao ležište, mjesto gdje leži pokojnik. Upravo zbog toga je važno naglasiti da na mirilu nitko ne leži, pokojnik tamo ne ostaje. Kad bi ga izmjerili i postavili dva kamena, podigli bi ga i nosili dalje, do crkve i groblja gdje bi ga pokopali u pravi grob. Tamo je pokojnik ostao počivati, ali njegovu rodu važno je mirilo, a ne grob. Grobu na groblju kod crkve pridavali su slabu pozornost.

A oni koji su nosili pokojnika na pogrebu, nisu smjeli stati i spustiti ga nigdje, nego samo na mjestu gdje se podižu mirila. Gradnja mirila ovisila je i o statusu obitelji iz koje je pripadao pokojnik, oni imućniji bi ih izgradili u puno kraćem roku.

Mirila na južnoj padini Velebita

Sustavna istraživanja mirila koja su počela krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća otkrila su da postoje specifičnosti i razlike u mirilima južnog Velebita u odnosu na sjeverni i srednji poput naziva i gradnje mirila, epigrafije i likovnih ukrasa koji su na južnijem dijelu bogatiji. Pretpostavlja se da je to iz razloga što klesarsko – zidarsko uređenje više nije imalo nikakvoga simboličkog značenja na sjevernom i srednjem Velebitu. Mirilo postaje samo mjesto sjećanja jedne navike na kome počiva pogrebna povorka, dok se njegov vjersko – simbolički smisao u kolektivnom sjećanju izgubio ili zaboravio.

Na primjer, na sjevernom dijelu Velebita susrećemo potpuno drugi svijet, svijet koji ne poznaje kulturu mediteranskog uzdiga s mirilima i dvostrukim rastajalištima: najprije onoga s dušom na mirilu, a zatim s tijelom na zajedničkom mjesnom groblju u podnožju planine. No, i u različitostima mogu postojati neke zajedničke spone, pitanje je samo kada je počelo njihovo izumiranje. Naime, i na sjevernoj padini Velebita stoljećima su živjele stare predturske vlaške zajednice kroatiziranih Ilira, istoga korijena, baš kao i na južnoj velebitskoj padini, zajednice staroga mirilskoga biljega.

No, u ovom članku pisat ćemo o jedinstvenom fenomenu ovdašnje pogrebne tradicije, odnosno velebitskim mirilima na južnoj padini Velebita. Njihovu posebnost čine uklesani natpisi i likovni prikazi (ornamenti i simboli) koji predstavljaju simboličko predočenje pokojnika i njegove duše.

Natpisi na mirilištima južnog Velebita su kratki i plitko uklesani latiničnim pismom, a donose bitne podatke o pokojniku i snažno asociraju na srednjovjekovne i novovjekovne ruralne, grobne natpise duž jadranskog zaleđa. Premda nam mirilo u cjelini predočava fiktivan identitet pokojnika, natpis na uzglavnici jasno ga i dokumentira.

Najstariji sačuvani natpis na Velebitu potječe iz 18. stoljeća na mirilištu Među klancin, koji znanstvenik Andrej Pleterski analizira metodom brojeva prema antičkim (rimskim) mjerilima simbolike brojeva povezujući ga s najmlađim natpisom iz 1971.

U interpretaciji tih dvaju natpisa polazi od teze da se u njima prikriveno održala stara vjera u simbolici trojstva ili trodijelnog svijeta, koji predstavlja strukturu kozmosa: gornji – nebeski, srednji – zemaljski i donji – podzemni svijet.

Foto: Mirila/Wikimedia Commons

Ornamenti i simboli čine značajnu komponentu ove ruralne umjetnosti, čiju će cjelovitu analizu tek trebati rasvijetliti suvremenijim metodama i tehnologijama.

Rješavanje ovog pitanja, koliko god temeljito ispitali podrijetlo, simboliku i ikonografsku analizu svakoga motiva odvojeno, ostat će i dalje otvoreno pitanje povijesno – geografskog konteksta, simboličke konotacije, kolektivnoga i individualnog svjetonazora i sjećanja (ili zaborava) majstora klesara i zajednice.

Česti motivi

Neki od motiva koje pronalazimo na mirilima jesu rozete, kružnice, trokutići s točkicama, križ, ljestve, sunce i drvo života. Kako nemamo nikakavog pisanog izvora koji bi potvrdio postojanje motiva stabla svijeta na mirilima do 16. stoljeća, mogli bismo ga hipotetski pripisati novodoseljenom stanovništvu u južno Podgorje iz sjeverne Dalmacije i šireg Dinarskog areala. Ono što možemo sa sigurnošću konstatirati jest da pojava motiva stabla svijeta predstavlja rijetkost u mediju kamena, međutim motivi sunca i križa javljaju se u brojnim tipovima i varijacijama na svim mirilištima južnog Podgorja.

Križ u kršćanskom kontekstu supstituira Kristovo stablo života, Sveto stablo. Motiv ljestava (ljestve imaju istu ulogu kao stablo i križ), iskazuje eshatološke predodžbe ideje besmrtnosti čovjekove duše u nebeskim sferama. Ona se penje od mirila posrednika između neba i zemlje (axis mundi) preko stabla svijeta, ljestvi i križa do neba u onostrani svijet.

I Jakovljeve ljestve vode u nebo i simbol su dušinog puta između zemlje i neba. Ljestve (stube) poput stabla predstavljaju inicijaciju duše između zemaljskog i nebeskog. Sunce je također simbol besmrtnosti i uskrsnuća. Krist se poistovjećuje s rajskim stablom i sa Suncem, solarnim motivom dušina carstva vječne svjetlosti. Sunce svojim zrakama kao stablo također ostvaruje tranziciju duše od zemlje do neba.

Križ s parom stabala smatra se u kršćanstvu simbolom vječnog života te je simbol koji je često prikazan na uzglavnici mirila – s križem u središtu kompozicije flankiranim dvama stablima života (čempres ili palmeta), kao rajski motiv. Zanimljivo je spomenuti da se od turskog doba u BiH stablo (grančica, grana, jelica) izvodi tetoviranjem na ljudskom tijelu, uglavnom na rukama i to prvenstveno žena.

Nemamo podataka ni izvora o ukrašavanju mirilia južnog Velebita do turskih osvajanja južnovelebitskog okruženja. Na temelju povijesnih izvora većina današnjeg stanovništva naseljavana je od 17. i početka 18. stoljeća s turskog područja sjeverne Dalmacije (Bukovica, Ravni kotari) ili dolazila s austrougarskog na mletačko južnopodgorsko područje do granice s Austrijom, a to znači do Tribnja-Mandaline.

Novopridošlo stanovništvo moglo je donijeti sa sobom iz sjeverne Dalmacije zapamćene ikonografske motive s biliga (mirila), stećaka i drugih vrsta nadgrobnika ruralnih sredina i prenijeti ih u novi velebitski prostor. Moguće je da je većina u to doba još pamtila starovjerske ideogramske motive u kombinaciji s kršćanskim simbolom križa, a moguće je da su doseljenjem zatekli neke slične ili iste simbole na mirilima i grobovima iseljenog srednjovjekovnog južnopodgorskog stanovništva.

Povjesničarka umjetnosti Mirjana Trošelj objašnjava kako ih možemo komparirati s motivima drugih spomenika funeralne i sakralne umjetnosti od pretpovijesti do 20. stoljeća, ali to ne znači da se semantički podudaraju. Ikonografski su analogna nekim pretpovijesnim motivima – kultnim simbolima, primjerice: križ, solarni križ, svastika, romb, trozub i spirala, zatim srednjovjekovnim i novodobnim kršćanskim motivima: križ (latinski i grčki), Andrijin, Jeruzalemski, ponovljeni, štakasti, jabučasti, rozeta, pentagram, antropomorfni, teomorfni, solarni (Krist – Sunce pravde), razgranati i axis mundi.

Neki od spomenutih motiva javljaju se i modificirani, primjerice, svastika i trozub, a neki su naglašeno ukrašeni poput solarnog latičastog križa.

Foto: Mirila, trozub ili orant

Jesu li se astralni motivi (osobito svastika i solarni križ) transponirali iz pretpovijesti u kršćanstvo i postali na mirilištima tradicija koja je opstojala do 20. st., pitanje je za daljnja istraživanja. Ako jezik simbola predstavlja prežitak pretkršćanskih vjerovanja o duši i njezinu zagrobnom životu, o čemu govore i predajni izvori, tada bi se simbolička konotacija bilo kojega solarnog motiva mogla povezati s pokojnikom koji se na mirilu oprašta sa suncem, a njegova će duša vično živiti u njegovom svitlu.

Astralni motivi

Prema ovom vjerovanju, dalo bi se naslutiti da se sunce javlja kao arhetipski psihopomp– pratilac, sprovoditelj duša, a mirila su dušini posrednici između zemaljskog i nebeskog. Seljenje duše (pokojnika) na nebo izriče i kršćanska molitva na grobu pokojnika: I svjetlost mu/joj vječna svijetlila na nebu. Problem ipak nije razriješen, jer se isti motivi javljaju i na folklornoj građi i pitanje je nisu li u nekom povijesnom kontekstu preuzeti iz nje.

U kojoj su mjeri u tradicijskim vjerovanjima prežitci starih kultova (duše, sunca) utjecali na ideogramski jezik južnovelebitskih mirila, pitanje je koje otvara nove probleme u daljnjim istraživanjima.

Većinu astralnih motiva nalazimo i na nematerijalnoj kulturnoj baštini, primjerice, na tradicijskoj tetovaži, a motive teomorfnog križa (stilizirani lik s raširenim rukama), motiv raširene šake i axis mundi, nalazimo u nešto plastičnijoj formi i na stećcima. Obje kulturne pojave (pod mletačkom i turskom vlašću) funkcioniraju paralelno s mirilima u 16. st.

U mletačkoj arhivskoj građi iz tog vremena dokumentirana su mirila na mletačko – turskoj granici u Ravnim kotarima. To je vrijeme seljenja i preseljenja stanovništva s jugoistoka prema sjeverozapadu, točnije, s turskog tla na mletačko i austrougarsko pa bi praizvor mirila i njihovih likovnih motiva najvjerojatnije trebalo tražiti na jugu jadranskog zaleđa, prostoru na kojem je tijekom povijesti dolazilo do prožimanja i asimilacije različitih etničkih zajednica u kulturnom i religijskom smislu.

Razvidno je da se bogat fundus likovnih motiva na južnom Velebitu kreće u širokom rasponu, otkrivajući nam prožimanje tradicije, kroz simboliku pretpovijesnog i kršćanskog svijeta. Od sredine 20. st., prema predajnim izvorima, simbolika je posve zaboravljena i motiv predstavlja samo ukras ili šaru.

 

izvor: Mirjana Trošelj, Južnovelebitska mirila – od istraživanja profesora ante Glavičića do danas; Mirjana Trošelj, Prilog proučavanju ikonografskog motiva stabla svijeta/života na južnom Velebitu; Mirko Valentić, Velebitska mirila u istraživanju ante glavičića i drugih te nekoliko teza o narodu kojem pripadaju velebitska mirila zajedno s njihovim dvovjerjem; Mirila – nematerijalna kulturna baština, izložba u galeriji Klovićevih dvora 2013.