U doba kad su age i turski gospodari bili strah i trepet katoličkog puka, žene su vjerovale da ih samo Bog može sačuvati od silovanja, roblja i drugih oblika obeščašćenja. Zato su još od rane mladosti po rukama crtale križeve i druge motive što je drevna praksa koja se naziva križićanje ili sicanje i podrazumijeva tradicionalno kršćansko tetoviranje križa na čelu, prsima i rukama.
Okolnosti nastanka prakse križićanja izrazito su surove i nebajkovite. Križićanje je pojava vlastoručnog tetoviranja raznih oblika križa na određene dijelove tijela mladih djevojaka, a ponekad i mladića, na područjima koja nastanjuju Hrvati pri čemu se misli na prostore današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
Ovaj oblik tradicionalnoga tetoviranja bio je naročito raširen za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine. Katoličko stanovništvo bilo je na udaru turskih napada, a otmice mladih djevojaka i žena bile su česte.
Za zaštitu djece i žena od Turaka, tetovirali su im ruke i prste, ali i prsa te ponekad čela. Uglavnom su starije žene mlađima tetovirale znakove križa, krune i točkica u raznim oblicima. Tetovirala su se djeca od 3 do 18 godina pomoću prirodnih materijala kao što su majčino mlijeko, med, ugljen i pljuvačka.
Tetoviranje zbog zaštite
Marko Dragić bilježi predaju kako su Turci upadali u cincarska sela i otimali djecu, i to pretežito žensku. “Tako je od nekog bogatog kršćanina na Cincaru beg zatražio kćerku za ženu. Otac nije smio odbiti bega pa mu je rekao da dođe nakon mjesec dana kad sve bude spremno za svadbu.” Djevojci su istetovirali križ na čelu pa je beg nije mogao uzeti za ženu. Otada su sve cincarske djevojke tetovirale križ na čelu i na rukama.
U ono doba, žene su vjerovale da im isključivo Bog može pomoći da se obrane od napasnika. Njihov oslonac, tj. njihova katolička vjera se ispostavila korisnijom nego što bi se dalo zaključiti. Razlog tomu je što su se Turci izrazito bojali križa te se nisu htjeli približiti djevojci koja bi na sebi imala znakove kršćanstva.
Svetog Josipa se smatra zaštitnikom Hrvata od 17. stoljeća, stoga nije ni čudo da su se mladi odlučili tetovirati/križićati baš 19. ožujka na Dan svetog Josipa. Također, tetovirali su se i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga Tjedna te na Ivandan. Kazivači navode da se u novije doba mladi tetoviraju iz poštovanja prema tom starom običaju, stoga ne vode računa o datumu križićanja.
Na početku 19. stoljeća križićalo bi se i tokom svakodnevnih aktivnosti, poput čuvanja stoke ili pletenja. U novije vrijeme križićalo se i iz znatiželje, neovisno o vremenu i prilikama. Tome svjedoči i pomicanje područja križićanja. Dok su osmanlije bile neposredna opasnost majke su svoje mlade kćeri tetovirale na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži, zbog običaja nošenja dugih rukava, a naknadno je bilo pomaknuto na podlakticu.
Sami proces križićanja razlikovao se od kraja do kraja. Jedan od načina uključivao je da se u jednoj zdjelici zamiješa med i usitnjeni ugalj od izgorenog drveta. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala bi se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom zamočenom u tu smjesu crtale križeve po rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale to ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu.
Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi ta crna smjesa ostala plavkasta na koži. Ranice bi zarasle i crteži križa ostajali su za cijeli život. Vjerovalo se da ih ti križevi štite od napasnika. Čuvalo se poštenje i ponos. S tim se križevima i umiralo i svaka od njih je vjerovala da ju je samo Bog tako zaštitio od napasnika.
Kazivačica Mara Basić tako navodi kako se u njenom kraju u Bosanskoj Posavini tetoviralo, tj. križićalo nešto drugačije. „O tome se u nas nije puno pričalo, nego se samo napravilo, a to je sigurno da se znaju razlikovat od muslimana. I mene su kad sam imala 10 godina, i meni su to napravili. Bila sam jako mlada, ne sjećam se da je bolilo, možda 10 godina ako ne i manje. Moja baba Ika mi je to radila. Ona je nastrugala petrolej, znaš ona gas lampa. Kad bi se nakupilo, ona bi nastrugala onih čađa, i u to, kaže se, pljuniš pljuvačku i izmiješaš. Onaj u koga su crne oči da pljune u ote čađe što nastružeš od lampe na neki papirić. Ona napiše meni na ruku, nečijem napiše, ne znam, i onda iglom sve boca, boca i ono se uvuče u kožu. To mi je od majke majka, ona se prezivala Jokić, a moja majka Vidović. I ona boca, i krv iđe. Ne znam ni jesam li ja plakala. I onda se krastica uvati, i onu krasticu odguliš i ono ostalo. Taj križ i oko šake, pa na jednom mjestu primilo, a na drugom nije. I u Gene (muž) je to, al Geno je to nekomu davao jer je vidio da drugi rade. A mi pravo ni ne znamo radi čega je to. Moje matere su bile šarene ruke, što je lijepo ispisano, ima i križeva i oko ruke ko narukvice, ime njezino, i od djece. Toje bila prijašnja moda, ali to je znak da je katolik…označavalo je da je Hrvat Katolik, radi Turaka valjda. Zamrlo je to, mislim da niko nakon pedesetih godina nije to boco.”
U Imotskoj krajini još uvijek se na rukama starica može vidjeti tetoviran jedan veći ili više manjih križića. Ti križići su ostali kao podsjetnik na vrijeme osmanskoga terora. Sam postupak tetoviranja je bio slijedeći: oštrom iglom bi se bockala koža pa se u ranice ubrizgavala boja da se na koži trajno vidi križ – simbol krštene duše.
U Imotskoj krajini tetoviranje je uzelo maha za vrijeme turskih provala. Oni bi vršili razne zulume te bi, između ostalog, lovili kršćanske djevojke i žene te ih silovali. Da bi se to nasilje spriječilo, jedini način je bio da se na rukama utetovira više manjih križića, a na prsima malo veći križ. Znalo se da Turci bježe od križa i da se nikada ne bi dotakli rukom ruke kršćanke na kojoj bi ugledali križ, ili prsiju, na kojima bi bio još veći križ.
Čak su i majke svoje mlade kćeri tetovirale, i to obavezno na šaci jer je to bilo jedino uvijek vidljivo mjesto na koži, zbog običaja nošenja dugih rukava. Ta tradicija je nastavljena i nakon odlaska Turaka i sačuvala se sve do pedesetih godina dvadesetoga stoljeća.
Vinko Tolić objašnjava pojavu križićanja povezivajući je s običajima starih Ilira. “Pođemo li tragom prošlosti, doznat ćemo od grčkih i rimskih kroničara, koji su opisivali život i običaje starih Ilira, prastanovnika naših krajeva, da je medu njima bio raširen običaj tetoviranja prije dolaska i naseljavanja Hrvata u ovu nasu današnju hrvatsku domovinu. Doseljeni Hrvati, taj stari običaj, oštrom iglom bockati kožu, pa u te ranice ubrizgivati boju da se na koži trajno lijepo vidi obraden simbol ili ornament, njeguju kroz cijeli Srednji vijek s napomenom, da se u pravilu na ruci urisavao križ-simbol -kršćanske duše.”
