“Ne voliš kmetski kruh? Onda ti ne treba ni gospodarska služba!”, naredio je ban Petar Zrinski slugi koji je odbacio siromašku pogaču
Ilustracija
Mitovi i legende

“Ne voliš kmetski kruh? Onda ti ne treba ni gospodarska služba!”, naredio je ban Petar Zrinski slugi koji je odbacio siromašku pogaču

04.11.2018. Ured za blaga i misterije

Legende koje govore o svagdašnjici velikaške obitelji Zrinski čiji su životi bili protkani djelima koja su buduće generacije rado uzimala na primjer neobično su rijetke jer većina govori o podvizima obitelji u borbama s Turcima.

Jedna od legendi koje govore o drugoj strani Zrinskih naziva se “Petar Zrinski i baba Vidaljka”  dugo se prepričavala na području Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja. Među prvima su je krajem 19. stoljeća zapisali Jakov Majnarić, pisac iz Delnica i Mato Sorić, učitelj iz Bakra i ona govori o Petru Zrinskom, jednom od najistaknutijih članova te obitelji koja je nekoliko stoljeća obilježavala hrvatsku povijest, kulturu i politiku.

Foto: Blaga & misterije

Petar Zrinski svoj je život skončao kao nezaboravljeni junak kojem je život završio tragično, smrću odrubljivanjem glave zbog organiziranja Zrinsko – Frankopanske urote.

Legenda tako kaže kako je jednom prilikom Petar Zrinski putovao svojim zemljama. Volio je tako putovati jer je tako iz prve ruke mogao vidjeti kako žive njegovi podanici, ali i kako reagira njegova pratnja. Jahao je tako jednom pokraj Sopačkog dola kako je vodio put od Fužina.

Pred Dolom, pokazao je na obližnju kotlinu i pitao ljude iz pratnje. Čime bi bilo najbolje napuniti ovu kotlinu? Netko je rekao “Zlatom i srebrom!”, a netko drugi dobacio metalom, a netko treći primijetio je kako je treba napuniti vodom.

Bana je ovakav razgovor zabavljao, pa je samo rekao kako bi kotlinu bilo najbolje napuniti Varenikom ( vrstu reduciranog vinskog mošta koja se između ostalog koristila kao začin ) kako bi se putnici mogli okrijepiti. Putovali su tako dalje prema Bakru i stigli do mjesta zvanog Ponikve u kojima je u ono vrijeme postojala samo jedna kuća, ona obitelji Vidačića. Kad je pokraj kuće prolazila povorka, na pragu se pojavila bava Vidaljka.

Ilustracija / Wikipedia Commons

“Imaš li ti babo, što za založiti?” Upitao je ban Vidaljku koja mu je odgovorila:  “Imam moj bane, no sram me ponuditi tako skroman obrok…” 

Kad ju je ban upitao je li to kruh, baba mu je odgovorila potvrdno.

“Je li za njega motika kopala il je za njeg plug orao?” Baba je Zrinskom potvrdno odgovorila.

“Donesi babo, onda kruh.” I ode Vidaljka, i donese kruh, i vrč vina. Prvi je počeo jesti Ban i po svemu sudeći silno mu je prijao. Dodao je komad kruha slugi koji ga je bacio na zemlju. Kad je Petar Zrinski to vidio, jako se razljutio i slugu otpustio iz službe riječima “Ako ne voliš kmetski kruh, ne treba ti ni gospodarska služba!”

Upita zatim babu Vidaljku, koliko je dužan za ručak i ohrabri ju riječima: “Pitaj me slobodno, ja sam pripravan dati onoliko koliko hoćeš, pa čak i ovo zemljište”. Pokazao je potom ban na okolni kraj koji se naziva Veli i Mali lug.

Baba ga potom zamoli nešto zemlje između lugova. “Među Lugi”. Petar joj je samo odgovorio, u redu. Neka ta zemlja bude tvoja.

Vrela bilježe i kako se povorka ubrzo nakon toga udaljila, a zemlja oko malene kuće naziva se “zemlja Vidaljkina”.

Legende puka hrvatskoga