Iako je Senj ponajviše poznat zbog duge povijesti, uskoka i narodne pjesme koja pjeva o uskocima i Senjaninu Ivi, ovaj grad poznat je i po osebujnom duhu.
Senjani imaju smisla za humor i duhovitost pa su po tome mnogi događaji i sličice iz njihovog svakodnevnog života našli svoje mjesto u narodnoj književnosti, šalama, “štorijama” i “ćakulama”, da bi se kasnije pretočile u legende.
U svemu tome posebno mjesto imale su žene bilo da su ih Senjani hvalili ili kudili. Vezano za ove “oštrije” žene nastala je i legenda o hrenu. Prema toj legendi s početka 20. stoljeća, koju spominje i enciklopedist Pavao Tijan, ova poznata i ljekovita biljka nastala je u Senju.
Legenda o nastanku hrena
Kada su Isus i sveti Petar išli po svijetu, došli su kroz Liku, Vratnik i Senjsku Dragu u Senj. Već kod prve kuće čuje Isus, kako jedna žena viče na muža: “Vrag ti sriću i zdravlje odnil”
Sve se to van čuje, pa čak i kako padaju pljuske i kako muž viče: “Udri ako si kadra!?”
“Idemo unutra”, kaže Isus svetom Petru, “da vidimo što je to.” Kada oni unutra, a tamo muž stisnut od sraha skrio se pod stol. “Što je to? Zašto si pod stolom”, zapita Isus, a muž odgovori: “Ja sam u svojoj kući gospodar pa mogu biti pod stolom i na stolu.”
Isus ga lijepo pozove da izađe ispod stola i neka mu ispriča što se događa. Muž u strahu počne govoriti kako ga je žena htjela potjerati s kablom na bunar po vodu, a on nije htio poći. Žalio se kako mu je žena zločesta i kako mu je svu dušu i zdravlje popila. Žena je cijelo vrijeme vikala na Isusa i svetoga Petra: “Grete mi van iz kuće, nesriće jedne!”
Naljuti se Isus na ženu pa reče svetom Petru da joj odreže jezik. Sveti Petar najprije nije htio, ali je ipak morao napraviti ono što mu je Isus rekao. Uhvati ženin jezik, odreže ga i da Isusu pa ga zapita: “Što će ti ljuti jezik?” Kada su izašli van, reče mu Isus: “Posadit ću ga na Travici, a iz njega će izrast nešto ljuto i to ljuto ljudi će rado jesti.”
I zaista je od tog jezika naraslo korijenje koje su ljudi prozvali hren. Od tog su vremena muževi gospodari u svojim kućama, a žene se moraju rano ujutro dizati, ići na misu, na tržnicu, urediti kuću, raditi cijeli dan u tvornici, a uvečer prati, ribati i raditi druge poslove o kući.
A muževi od tada rade što hoće, cijeli dan odmaraju, spavaju i rade samo po noći “od osme do druge ure u birtiji”.
