Sunčevo mladunče simbolizira Božju snagu, izvorište svakolikog života. Njegove zrake-poruke primamo svi na zemlji te ih moramo odgonetnuti ako ne želimo da se povijest ljudske civilizacije pretvori u spomenar.
Sunčevo mladunče može narasti i do 30 centimetara, a tijelo mu prekriva glatka, žuto zlatna koža. Ima neobično veliku glavu, obrubljenu sjajnim trokutastim rožnatim izraslinama. Obitava u vinogradima i hrani se lišćem loze i grožđem.
U trenutku pretvaranja u živu uspomenu, pjeva radosne pjesme koje samo poneki izabranici ljudske vrste mogu čuti. Njegov lik danas krasi vrata stambene kuće na Deželićevu prilazu 59 u Zagrebu.
Portret na vratima je realističan, a izraz lica pokazuje zadovoljstvo nakon blagovanja. Krila vrata ukrašena su motivima grožđa i loze.
Kuću je 1901. godine dao izgraditi Pavao Cernjak, jedan od najistaknutijih umjetničkih bravara početkom prošlog stoljeća u Zagrebu. Bravarska radionica, koju je Cernjak otvorio godine 1895. godine djelovala je u dvorišnom dijelu stambene kuće na Deželićevu prilazu 59 sve do njegove smrti 1930.
Najbolje čuvana tajna
Priču o sunčevom mladuncu oživio je Žejko Zorica u svojoj knjizi „Usnuli čuvari Grada Zagreba“. Spajajući zbilju i maštu, njegov alter ego, zanimljivi dr. Zabludovsky opisao je događaje u starom Zagrebu i kako su ljudi lovili ovo neobično biće.
“U siječnju 1953. u Deželićevoj ulici u Zagrebu, vidjeh okrutan i bezobziran prizor. Nakon dugog i ustrajnog gonjenja, ubojice su, lica pokrivenih znojem i pjenom, sustigle i zatukle sunčevo mladunče, dužine 11 centimetara. Srce mi se stezalo dok sam gledao kako se okupljeni Zagrepčani vesele ovom gnjusnom događaju. Istodobno, začudih se njihovu neznanju o pripadniku vrste kojoj je prikraćen život. Naime, sunčeva mladunčad su izrazito osvetoljubiva bića!”
Prema Zorici, preparirano tijelo sunčevog mladunca bilo je izloženo nasladi očiju posjetitelja Prirodoslovnog muzeja godine 1964., a potom je sklonjeno na tavan.
Sve do godine 1994., ti su dokumenti bili najbolje čuvana tajna. Zašto je to slučaj, govori činjenica da je mladunče bilo pogođeno oštrim predmetom točno u točku X.
Takav pogodak uvjetovao je promjenu i mutaciju kod ubodenoga. U tome stanju sunčeva mladunčad postaju mašine-osvetnici tako da fiktivno ubojstvo nije preporučljivo.
Lovci na sunčevu mladunčad
Događaji o kojima govori ova priča dogodili su se u Zagrebu 1880. godine. Stjepan Bešić i Ferdinand Hutterer, seljaci iz Trnja, bili su poznati lovci na sunčevu mladunčad, Za šaku novčića lovili su sunčance, optužene za uništavanje vinograda. Mrtva su im tijela zakapali u jamama u okolini grada. Ali, jednom se namjeriše na pravog žilavca. Štetočinu su lovili mjesecima, tako da im je trošak bio veći od planirane zarade. Postavljali su mu svakojake zamke. Na koncu ga ipak pogodiše običnom praćkom. Silovito izbačen kamen pogodio je gonjenoga točno u prsa, lijevo ispod sise. Skljokao se sunčev mladunac mrtav na travu, a Ferdo i Stjepan veselo poskočiše i nazdraviše čašicom rakije. Bio je studeni, hladan mjesec.
Tijelo ubijenoga mladunca odnesoše seljaku s kojim su potpisali ugovor. Ovaj im isplati dogovorenu svotu, i Ferdo i Stjepan odoše pokopati tijelo. Iskopaše raku veličine 35×10 centimetara. Taman kad su ga u nju htjeli baciti, mrtvo biće se na ledini stane koprcati. Stjepan i Ferdo ni makac. Smrzli se od straha, baš kao što je bila smrznuta trava na zemlji.
Sunčevo mladunče je otvorilo plamteće oči, krijesta oko glave mu je sjala, a tijelo se užarilo kao iz vatre izvučena potkova. Ferdo i Stjepan križali su se kao kakve mašine na vjerskim sajmovima. Ono što nikada u svome umorilačkom životu nisu vidjeli, događalo im se pred očima. Sunčevo mladunče pretvaralo se u biće uspomenu, osvetnički raspoloženu. Sjećanja navališe na Ferdu i Stjepana. Ridali su i smijali se, plakali i skakali pod navalom slika prošlosti.
Pred njihovim očima brzala su rođenja i smrti, prvi ljubavni doživljaji, bolesti, ratovi i strahovi. Tada pojuriše ravno u Zagreb. U Zagrebu započne katastrofa. Velik potres uspomena učini goleme štete, Sava se razlije gradom, s njom i vodeni konji i demoni. Voda je odnosila stoku i sijeno, dijelove kuća, konje s kolima.
Nastala je prava pravcata panika. Stotine ljudi je bježalo sudarajući se. Jurili su kuda koji mili moji, sveudilj smijući se i plačući. U sva su srca navalile uspomene, prizvane robotom sunčevog mladunčeta. Na Savskoj cesti je voda izbila takvom silinom i naglošću da je začas odnijela fijaker zajedno s konjima. Valovi su preplavili marof “milosrdnih sestara” i odnijeli most koji je vodio preko kanala.
Gradska je općina nastojala što brže uspostaviti promet, pa je dala na brzinu izgraditi privremeni drveni prijelaz. Tesari su plakali smijući se, ali su i radili, jer, dnevnica je zaista bila golema. Stotine i stotine Zagrepčana promatralo je taj posao smijući se ili plačući.
A sve su to zapanjeno gledali Stjepan i Ferdo. Bez obzira na sve, oni nisu bili okrutni ljudi te su ušli u čamac i pomagali unesrećenima, naslučujući duboko u sebi da su oni krivi za taj pomor. Čamac im se zaustavio baš kod prijelaza. Stigli su u trenutku u kojemu je tesara Andriju Gašparića, nasmijanog zbog sretne uspomene na prvi poljubac seljančici Roži, uhvatio veliki val. Nasta vriska i metež. U tom trenutku u blizini je naišlo sunčevo mladunče.
Stjepan i Ferdo se otisnu čamcem u bujicu koja je odnijela Gašparića. Taj se i u smrtnoj opasnosti smijao iz sveg glasa. Budući da je dvored dudova bio s obje strane kanala čamac se razbio o jedan dud. Gašparić se smijao ispod vode, i samo su mjehurići zraka otkrivali gdje se nalazi.
Ferdo i Stjepan su zaplivali prema njemu. Boreći se s valovima za vlastite živote, stignu do mjesta na kojem je nesretnik potonuo, i zarone. Uhvatiše ga i izvukoše na površinu. Gasparić se i dalje smijao i vikao “Roži, Roži!”, a Ferdo i Stjepan su plakali- valjda zbog kakve uspomene.
Uz najveće napore tijela, jer im je duh bio daleko, Ferdo i Stjepan dovukoše Gašparića na obalu. Sunčevo mladunče se polako hladilo, lebdeći stotinjak metara iznad svog tog kaosa. Potres i poplava su se smirivali. Nitko ga, shrvan uspomenama koje su polako blijedile, nije vidio kad se poput rakete ustremio ka Suncu. Tako se to biće-uspomena brzo vratilo svome stvoritelju.
Dolje, u Zagrebu, sve se namah smiri. Postiđeni su građani kroz mulj i blato gacali prema svojim porušenim kućama. S njima Ferdo i Stjepan, sigurni da im više nikada na pamet neće pasti lov na sunčevu mladunčad.
Njihov junački čin spašavanja duboko je ganuo pjesnika Augusta Šenou koji je o tome napisao članak u “Obzoru”. Nije spominjao sunčevu mladunčad koju je krajičkom oka vidio kako žare iz zraka. Ne znamo zašto je zaboravio Stjepana, ali je u predstavci gradskom poglavarstvu spomenuo Ferdinanda Hutterera.
Molio je da se hrabrom spasitelju dade novčana nagrada i da ga se predloži za odlikovanje. Šenoa u predstavnici spominje da su Hutterer i njegov otac siromašni seljaci koji posjeduju samo kupalište na Savi, sada oštećeno poplavom.
I još da su Hutterer i otac godinama spašavali utopljenike i u svakom nesretnom slučaju odmah pritjecali u pomoć. (U povijesnom muzeju u Zagrebu čuvaju se spisi o opisanom junaštvu F. Hutterera od 16. i 17. XI 1878. i od 14. XII. 1878.)
Gradsko se poglavarstvo spremno odazvalo Šenoinoj molbi, i Huttereru odobrilo nagradu od 25 forinti. Prijedlog za odlikovanje poslan je u Beč, ali odgovor na njega nikada nije stigao. Čemu tajiti, odgovor su, presrevši kurira koji ga je nosio, negdje oko Podsuseda, otela i pojela sunčeva mladunčad.
