Uroci ili coprljije u narodu su shvaćani kao instrument malicioznog djelovanja osoba s posebnim moćima, odnosno coprnjica ili coprnjaka. Osobu čini vješticom umijeće bacanja uroka na nekoga ili na nešto s ciljem postizanja nepovoljnog efekta.
Matija Dronjić je u svom radu Prilog istraživanju vjerovanja u lepoglavskom kraju na temelju terenskog istraživanja iz 2011. godine (provedeno u Lepoglavi i okolnim selima) analizirao kazivanja o ovom fenomenu na tom području.
Ona su nerijetko iznošena u prezentu, dok su sugovornici aludirali kako se takve stvari i danas često događaju:
„To mi i danas najdemo! To je isto coprljija. Gore na gredu ti jaje stavi. Ništa
nije razrovano, a jaje je notre. Na dnu sijena ili na dnu šiblja. I ispod jaje!
Jajce! Ili bala slame. Znaš kak je to tvrdo! V sredine bale jaje! Cjelo! […] I
interesantno, najdemo ga v vinogradu i na njivi tu dole. Nema nigder nič, a
najdeš jaje!“
Jaje zakopano na njivi ili sakriveno negdje u kući najčešće je spominjano sredstvo uricanja. Pojedini kazivači naglasili su kako se ne radi o običnom jajetu, već ono mora biti od posebne kokoši te postavljeno na željeno mjesto na poseban dan:
„I znaš kaj je isto znala ta coprnjica, kad ti oće nekaj napraviti, da ti zemlja
ne rodi, i vrt, i gorice. To mi je isto jeden za kojeg su povedali da je coprnjak
rekel. To sam si zapomtila. Zemi jajce od crne kokoši, zemi i zakopaj v gorice
ili na njivu. Samo na određeni den, ali ne znam koji. To ti je to. […] Kuliko
pot sam ja našla to v goricami, kolko pot sam ga z motikom. Rekli su da ga
treba vužgati, ali ga nisam štjela z roku dirati…“
Kao što je vidljivo iz ranijeg navoda, postojao je određeni strah u vezi postupanja s takvim predmetom. Međutim, ljudi su upravo od onih koji su se bavili uklanjanjem uroka dobivali savjete što učiniti u slučaju nalaska jajeta:
„I onda su rekle te kaj su isto coprnjice bile, ako znaš da sosed ili neki kje ima nekaj protiv tebe, to jaje preko krova njegovoga. I onda da se razbije, da ti nemre nič.”
Riječi kazivačice rođene tridesetih godina 20. stoljeća potvrđuju jedan od ranijih navoda da je jaje najbolje spaliti, ali na posebno određen način te uz velik oprez da se ne razbije:
„I rekla je ta ženska da sa takva najdena jajca i zakopana treba ititi v šporet, ali ne kroz vrata neg kroz ring. Odzgora. To se treba vužgati! A ak se slučajno razbije, nema ti spasa.“
Drugi način uricanja bio je pogledom koji je smatran opasnim i za ljude, ali prvenstveno za mlade životinje. Primjerice, kazivačica rođena četrdesetih godina 20. stoljeća govorila je o slučaju iz svog djetinjstva kada im je u razdoblju od nekoliko godina ugibala sva telad tek nekoliko dana nakon što bi ih krava donijela na svijet.
Kazivačičina majka doskočila je tom problemu tako da je zabranila svim susjedima ulazak u štalu nakon što se oko toga konzultirala s nekom ženom iz sela. Prema njenim riječima „bila je tu neka ženska kaj nije smjela doć to tele vidit. Jer kad ga je vidla, ono bi krepalo odma.“
Također, velik je dio kazivača naglasio kako su postojali i ljudi koji su mogli ureći pogledom, ali da toga nisu bili svjesni. Prema mišljenju pojedinaca, oni su imali moć, ali je nikada nisu naučili kontrolirati pa ih zajednica nije izjednačivala s coprnjicama ili coprnjacima.
Doduše, i takve se osobe uglavnom izbjegavalo, ali su moji kazivači o njima uglavnom govorili s dozom suosjećanja, ističući kako oni sami nisu bili krivi radi toga što su mogli drugima učiniti zlo.
