in

Radno mjesto: Krvnik na neodređeno. Što je sve radila osoba čiji je posao bio druge ispratiti u smrt?

Foto: © Blaga&misterije

U tadašnjoj baroknoj Hrvatskoj gotovo da i nije bilo većega grada koji u svojim dokumentima „slobodnog kraljevskog grada” nije imao i klauzulu o pravu izricanja smrtne kazne. Zagreb, Varaždin, Koprivnica i Križevci samo su neki od naših gradova koji su imali stalne krvnike, koje su smatrali pomoćnicima suda.

U Zagrebu, točnije na Griču, ta je zastrašujuća osoba u vrijeme velikih progona vještica bila gotovo pretrpana poslom. Tako je u prvoj polovici 18. stoljeća zagrebački krvnik (henkar) stanovao u kući koja se nalazila kraj nekadašnjeg „Turna mesničkog”, danas Visoka ulica broj 22. Godine 1732. ta se kuća spominje kao „domus justitiae executoris”. U starim gradskim spisima iz godine 1769. ulica se po krvniku nazivala „ulicom koja vodi k gradskoj kuli blizu kuće izvršitelja pravde”.

Foto: © Blaga&misterije

Osim što je nad okrivljenima obavljao torture, krvnik je u svoju djelatnost morao obilježiti „vužganje” ili paljenje lomača, morao je i osuđenima odrubiti glavu jer je za glavnu osudu, presudu smrti bio izuzetno dobro plaćen. Postoje i podaci da je u Zagrebu „žganje baba” plaćano izuzetno pristojnom svotom od čak četrnaest talira.

Od smrti vještice imali su koristi i krvnik i grobar. Mučenjima su u zatvoru prisustvovala i po dva izaslanika gradskog suda, pisar koji je u zapisnik bilježio pitanja suca, odgovore optuženice ili optuženika i iskaze svjedoka, zatim čuvar tamnice (porkulab) te stražari (grabanti).

Da bi mogli izdržati na gnjusnom poslu, koji je nekad potrajao od cika zore do u mrklu noć, krvnik i njegovi pomoćnici morali su se krijepiti pićem, a blagovali su kruh, sir i pečeno hladno meso. I dok se jadna žrtva na mučilima previjala u najvećim bolovima i dok je trpjela strašne muke, mučitelji su se gostili i krijepili vinom.

Meštar henkarski

Biti krvnik, a ne iznuditi od optužene ili optuženog priznanje, bila je sramota nad sramotama. To je značilo da mu nedostaju stručnost i spretnost, što bi rezultiralo padom ugleda. Jer, krvnik je morao biti vješt u svojem poslu i zanatu, morao je poznavati primjenu i djelovanje sprava za mučenje, a u slučaju kvara istih, on ih je morao popravljati. Trebao je vješto baratati bičem te spretno i bolno izvršiti lomljenje udova. Bilo je važno i da krvnik zna guliti ljudsku kožu, rezati šake, nos i uši, mrviti kosti i iskapati oči.

Foto: © Blaga&misterije

Vješanje, davljenje, odrubljivanje glave mačem ili sjekirom, ubijanje barutom i spaljivanje na lomači moralo je biti izvedeno i stručno i teatralno, na radost puka željnoga krvavog događanja. Ako je krvnik u svim vrstama muka i mučenja što ih je pronašla ljudska zloća, bio vješt i stručan, dobivao bi naziv „meštra” ili majstora. Osim stalnih primanja (novac, ali i vino i hrana) krvnik je imao i niz dodatnih privilegija. U nekim našim gradovima on bi dobivao i dio zaplijenjenog vještičinog imetka. No, imao je i dopunsku zaradu, praznovjernim građanima je prodavao najrazličitije predmete koji su bili u vezi s pogubljenim zločincem ili vješticom spaljenom na lomači.

Prodavao je komadiće užeta koje je skinuo s grla obješenika, prodavao je poderane vještičje haljine i stvari pokojne vještice. Narod je ove mračne predmete držao ili kao talismane ili kao predmete za zaštitu od uroka i čaranja.

izvor: Tomislav Hruškovec, O vješticama u Zagrebu i Hrvatskoj

Posljednji čin tragedije dvorca Ribograd za koji se čini da više ne postoji odigrat će se daleko od očiju

Koje sve tajne skriva Trenkov dvor, mjesto posvećeno pothvatima legendarnog baruna Trenka i njegovih pandura?