U tadašnjoj baroknoj Hrvatskoj gotovo da i nije bilo većega grada koji u svojim dokumentima „slobodnog kraljevskog grada” nije imao i klauzulu o pravu izricanja smrtne kazne. Zagreb, Varaždin, Koprivnica i Križevci samo su neki od naših gradova koji su imali stalne krvnike, koje su smatrali pomoćnicima suda.
U Zagrebu, točnije na Griču, ta je zastrašujuća osoba u vrijeme velikih progona vještica bila gotovo pretrpana poslom. Tako je u prvoj polovici 18. stoljeća zagrebački krvnik (henkar) stanovao u kući koja se nalazila kraj nekadašnjeg „Turna mesničkog”, danas Visoka ulica broj 22. Godine 1732. ta se kuća spominje kao „domus justitiae executoris”. U starim gradskim spisima iz godine 1769. ulica se po krvniku nazivala „ulicom koja vodi k gradskoj kuli blizu kuće izvršitelja pravde”.
Osim što je nad okrivljenima obavljao torture, krvnik je u svoju djelatnost morao obilježiti „vužganje” ili paljenje lomača, morao je i osuđenima odrubiti glavu jer je za glavnu osudu, presudu smrti bio izuzetno dobro plaćen. Postoje i podaci da je u Zagrebu „žganje baba” plaćano izuzetno pristojnom svotom od čak četrnaest talira.
Od smrti vještice imali su koristi i krvnik i grobar. Mučenjima su u zatvoru prisustvovala i po dva izaslanika gradskog suda, pisar koji je u zapisnik bilježio pitanja suca, odgovore optuženice ili optuženika i iskaze svjedoka, zatim čuvar tamnice (porkulab) te stražari (grabanti).
Da bi mogli izdržati na gnjusnom poslu, koji je nekad potrajao od cika zore do u mrklu noć, krvnik i njegovi pomoćnici morali su se krijepiti pićem, a blagovali su kruh, sir i pečeno hladno meso. I dok se jadna žrtva na mučilima previjala u najvećim bolovima i dok je trpjela strašne muke, mučitelji su se gostili i krijepili vinom.
Meštar henkarski
Biti krvnik, a ne iznuditi od optužene ili optuženog priznanje, bila je sramota nad sramotama. To je značilo da mu nedostaju stručnost i spretnost, što bi rezultiralo padom ugleda. Jer, krvnik je morao biti vješt u svojem poslu i zanatu, morao je poznavati primjenu i djelovanje sprava za mučenje, a u slučaju kvara istih, on ih je morao popravljati. Trebao je vješto baratati bičem te spretno i bolno izvršiti lomljenje udova. Bilo je važno i da krvnik zna guliti ljudsku kožu, rezati šake, nos i uši, mrviti kosti i iskapati oči.
Vješanje, davljenje, odrubljivanje glave mačem ili sjekirom, ubijanje barutom i spaljivanje na lomači moralo je biti izvedeno i stručno i teatralno, na radost puka željnoga krvavog događanja. Ako je krvnik u svim vrstama muka i mučenja što ih je pronašla ljudska zloća, bio vješt i stručan, dobivao bi naziv „meštra” ili majstora. Osim stalnih primanja (novac, ali i vino i hrana) krvnik je imao i niz dodatnih privilegija. U nekim našim gradovima on bi dobivao i dio zaplijenjenog vještičinog imetka. No, imao je i dopunsku zaradu, praznovjernim građanima je prodavao najrazličitije predmete koji su bili u vezi s pogubljenim zločincem ili vješticom spaljenom na lomači.
Prodavao je komadiće užeta koje je skinuo s grla obješenika, prodavao je poderane vještičje haljine i stvari pokojne vještice. Narod je ove mračne predmete držao ili kao talismane ili kao predmete za zaštitu od uroka i čaranja.
