in

Sablasne pintare dugo nitko nije vidio, no onaj koji na Bilogori čuje udaranje njihovih čekića nema više puno vremena

U sjećanjima djedova i baka sačuvane su brojne priče i legende o neobičnim bićima koje su ljudi viđali na području Bilogore. Tu su živjeli divovi vedi, šumske dekle, nemrtvi glođani, krivomjeri, vtoplenik, zloduh Mora i brojni drugi.

Među njima su i manje poznati pintari. Pintari ili bačvari bili su glasnici smrti i onaj tko je čuo njihovo udaranje čekićima i nabijanje obruča na bačve, bio je osuđen na smrt.

U Bilogori je u 18. stoljeću bilo mnogo vinograda, a vino je bilo toliko poznato po svojoj kvaliteti da se na veliko izvozilo u Austriju i Italiju. Iz tog je razloga po selima u tom kraju bio jako cijenjen pintarski odnosno bačvarski zanat. Bačvarski obrt tradicijska je djelatnost koja se definira kao zanatska vještina, umijeće i znanje izrade predmeta iz drvenih dužica ovalnog, okruglog ili elipsastog oblika koji su se koristili kao spremnici za hranu i piće. Prvi bačvari djelovali su od 18. stoljeća, a proizvodili su bačve, bednje, lakomice, pute, škafe, bačvice i sve druge bačvarske predmete.

No, godine 1890.  filoksera, štetočina zvana trsna uš uništila je vinograde u Bilogori. Nestalo je pintara, a po selima je zamuklo lupanje čekićima koje je bilo karakteristično za njihov zanat. Pojedini pintari su se počeli baviti tesarskim ili kolarskim zanatom, neki su se pak vratili zemljoradnji, no uglavnom ih se moglo naći samo u većim mjestima.

Iako je nestalo pintara, njihovo lupanje je ostalo u sjećanju naroda te je postepeno iz nepoznatih razloga postalo simbolom smrti. Prema narodnom vjerovanju, onaj tko čuje lupanje pintara ili ih možda vidi, mora umrijeti za tri dana.

Prema zapisu iz 1949. koji opisuje jedan događaj iz davne 1905. godine ovo vjerovanje bilo je itekako rašireno u Bilogori. Kazivanje Brka iz Šandrovca (1878-1960) govori o njegovom djedu i prijateljima koji su umrli tri dana nakon što su vidjeli pintare u staroj kleti.

Jedne noći su naš deda dobežali doma z goric. Bili su v strahu kaj su komaj dihali. Okoli njih su se si skupili i pitali ih kaj im se dogodilo. Da su došli k sebi, pripovedali su da su išli od jenog prijatela na Starinama i da su vre došli do Kalvarije i bilo je fajn kmično. Tu je bila jedna stara klet za zrušiti i da su do nje došli , videli su vu nje svetlo. Idu oni glet kaj to je- al su imali kaj i videt- puna klet pintarov! Jedni režejo doge, drugi hoblaju, nekoji pak nabijaju obruče na mertuke- vudiraju oni kaj se da, se naokolo brenči od kladivcov… Deda su još rekli da su mam znali da to nemre biti i da se to ne bu dobro zvršilo- i zbilam za tri dana su hmrli.

Drugo kazivanje, ono Adama Remenarića (1865-1964) iz Grginca, govori da je sličnu sudbinu doživjela i jedna starica koja je išla gledati što lupa u njezinom štaglju. Dva je dana iz njega dopiralo udaranje čekićima, i to tako glasno da nitko nije mogao po noći spavati. Na nagovor sina i susjeda ušla je starica s lampašem u štagalj, ali je iz njega istrčala vrišteći od straha. Vidjela je u njemu pintare i jedan je od njih na nju prstom pokazao. Za tri je dana bila mrtva.

izvor: Zvonko Lovreković, Mitološke predaje Bilogore

Dvorac Esterházy u Dardi bio je jedan od najljepših u Slavoniji i Baranji, no danas planovi ostaju neispunjeni, a snovi o obnovi nedostižni

Pola milijarde za državne dvorce: diljem zemlje, ova zapuštena zdanja dobivaju novu svrhu