Iz vjerovanja kako se duša mora vezati uz drvo ili kamen kako se ne bi vraćala među žive, nastaje običaj obilježavanja mjesta gdje bi povorka koja je nosila pokojnika do mjesta posljednjeg ispraćaja – zastala da se odmori. Kroz brojne različitosti u detaljima, ovaj je običaj široko rasprostranjen i kompleksan fenomen koji se pojavljuje u cijelom svijetu.
U finskoj pokrajini Kareliji, primjerice, naziva se karsikko i znači memorijalna obilježja na dasci, zidovima ili stijenama. U Dalecarlii u Švedskoj na putu prema groblju moguće je vidjeti ploče zakovane za stablo, u Estoniji pak, tamo gdje se povorka odmarala član obitelji u obližnje drvo znao je urezati križ.
U Hrvatskoj, na području Velebita, gradili su mirila – kamene spomenike građene na vrlo pomno odabranim mjestima s određenim očekivanjem i značenjem. Smatrala su se granicom između dvaju svjetova, svijeta živih i svijeta mrtvih.
Uz praktičnu namjenu (odmaranje) te ritualno-religijsko značenje (duša, prag…), to je mjesto imalo i funkciju osmrtnica te tako omogućavalo sjećanje na pokojnike. Ono je obično bilo na putu od pokojnikove kuće do groblja.
Pogrebna povorka zaustavljala bi se, a nosači bi pokojnika spustili na zemlju prvi i posljednji put prije groblja. Na nekim lokalitetima mirilo bi se sagradilo odmah (postavljao bi se kamen iznad glave i kamen ispod nogu, a nakon podizanja kapse popločali bi i prostor između), na drugim bi se gradilo nakon nekoliko sati, dana ili tjedana.
Kako je velebitsko područje bogato kamenom, a i ljudi su bili vični njegovu obrađivanju, mirila ovoga područja vrlo su lijepo obrađena i ornamentirana.
Mirila koja su danas zaslugom nekoliko pojedinaca očuvana na velebitskim lokalitetima već desetljećima stoje “konzervirana” u vremenu, a nova se više ne grade. Najmlađe izgrađeno mirilo na tim lokalitetima datira iz 70-ih godina 20. stoljeća.
Nakon masovna odlaska ljudi iz velebitskih zaselaka na rad izvan Hrvatske ili na obalu gdje se zbog razvoja turizma preselio život, prestaje višesatno nošenje pokojnika kozjim stazama do groblja, pa tako i gradnja mirila.
Mirila su se gradila i u zaobalju Senja te Zadra, no na lokalitetima zadarskog zaobalja ovaj običaj, se naziva počivala, počivaljke, mjerila i još uvijek se prakticira. Naime, na području Žegara i Krupe kod Obrovca te Korlata kod Benkovca stanovništvo još uvijek obilježava mjesto odmaranja s pokojnikom.
Naravno, običaj se prilagodio novim životnim okolnostima. Današnji stanovnici spomenutih područja, pokojnika voze u mrtvačkim kolima, ali se ipak zaustavljaju na određenom mjestu i to mjesto obilježavaju gradnjom suhozidne kamene konstrukcije ili prevrtanjem kamenja. No bez iznošenja ili spuštanja pokojnika na zemlju.
Tom praksom sačuvalo se sjećanje na običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ali starija se funkcija izgubila.
Iako praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom gradnjom mirila doista jest specifična za hrvatsko zaobalje (od zaobalja Senja i dijelova Istre do zaobalja Splita), obilježavanje mjesta odmaranja s pokojnikom, općenitije govoreći, nije toliko jedinstveno. Običaj je široko rasprostranjeni i kompleksni fenomen koji se pojavljuje u cijelom svijetu.
Običaj karsikko i križ-drvo
Običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom poznat je u Finskoj pod nazivom karsikko.
Pogrebna procesija koja bi krenula od kuće pokojnika prema groblju zaustavila bi se na određenu mjestu koje se već prije koristilo u istu svrhu, a ljudi bi na odabranu stablu urezali križ, inicijale pokojnika, godinu smrti itd., ili bi isto napisali na dasci koju bi potom zakucali na stablo.
Sudionici povorke popili bi gutljaj alkoholnog pića i molili u pokojnikovu čast, a tom obrednom radnjom, pokojnikova bi duša bila vezana uz stablo koje se nazivalo križ-drvo.
Karsikko označuje okresivanje grana stabla kao memorijalno obilježje za pokojnika s istom funkcijom koju je imalo i križ-drvo. Tijekom vremena karsikko je prestao označavati samo okresivanje grana stabla te je postao pojam i za upisivanje znakova na kamen, na zidove zgrada pa i za natpis na drvenoj dasci koja se zabijala čavlima na križ-drvo.
Značenje ovoga običaja može se tražiti u već spomenutoj teoriji obreda prijelaza, odnosno posljednjeg čovjekova prijelaza iz svijeta živih u svijet mrtvih te u križ-drvu kao simboličkoj granici tih svjetova.
Tijekom vremena, mjesto je promijenilo funkciju i postalo mjesto sjećanja na pokojnike. Na taj se način običaj očuvao relativno dugo, mjesto se izvođenja premjestilo u dvorišta farmi − privatnu sferu, a obilježja su postala bogatija ornamentikom.
Početkom 19. stoljeća karsikko ili križ-drvo više se nije izrađivalo na stablu na pola puta do groblja, nego se sve češće to činilo pričvršćivanjem ispisanih daski na zidovima gospodarskih zgrada koje su pripadale pokojniku, a sredinom 19. stoljeća i na stijenama u dvorištu farmi. Običaj je potpuno nestao početkom 20. stoljeća. Ipak, sličan ili isti običaj može se pronaći i u susjednim zemljama.
U Dalecarlii u Švedskoj, na udaljenosti 7,5 km od Mora na putu do Elf-Dahla mogao se u 17. stoljeću pored ceste vidjeti rijedak običaj ljudi iz te regije. Na nekoliko borova uz cestu bilo je zakovano oko 120 ploča. Kada su ljudi nosili svoje pokojnike u crkvu, obično su se odmarali na ovom mjestu gdje su sa sobom donosili ploču na kojoj je zapisano ime pokojnika i koju su zabijali čavlima u “stablo mrtvih”. Obično je svako selo imalo svoje stablo. Švedski običaj stabla mrtvih nestao je u 19. stoljeću, ali još uvijek postoji u jugoistočnoj Estoniji.
Križ-drvo u Estoniji veliko je stablo na prvom križanju cesta na putu od pokojnikove kuće do groblja u koje bi pokojnikova kumčad ili bliži muški rod urezivao križ. Obično se u stablo urezivalo više križeva, a ako je bilo moguće, križevi iste obitelji bili su urezivani na isto stablo.
Oblik križa ovisio je o vještini i umjetničkom ukusu onoga tko ga urezuje. Najrašireniji je obični latinski križ koji kao dodatak ima temelj, dok se rijetko urezuje grčki križ, križ sv. Andrije i tzv. ruski križ. Urezivanje križa u stablo bio je običaj na otoku Saarema do 1930-ih i 1940-ih godina 20. stoljeća te u sjevernoj Latviji koja je bila naseljena Estoncima.
Porijeklo ovoga običaja može se pronaći u animizmu pretkršćanskih vremena kada su tijela ostavljana u šumi, a duša je pokojnika živjela u svetim stablima.
U drugoj polovini 20. stoljeća urezivanje križa motivirano je religijskom koncepcijom preventivne magije te koncepcijom granice i opraštanja pokojnika od rodbine i svijeta živih, ili jednostavno održavanjem stare tradicije.
Neke od oblika karsikka istraživači ovog običaja pronalaze na velikom geografskom području od sjeverne Europe do Urala na istoku. Bilježe kako je običaj karsikko bio inicijacijski obred za mlade lovce i ribolovce, ali je i onim iskusnijim služio kao zavjet.
Ribari su se znali zavjetovati da će, ako ulove dovoljno ribe, napraviti karsikko kao spomen na to. Molili su i sv. Petra da im pomogne u ribolovu za što će mu kao zahvalu napraviti karsikko i urezati križ.
Postoje zapisi o tome kako se karsikko radio i kada bi u kuću, odnosno selo, dolazio gost. Prilikom vjenčanja mladenci bi također zajedno napravili karsikko. Nije se svodio samo na urezivanje križa ili znakova u stablo, nego je u punom smislu naziva označavao okresivanja grana i razna oblikovanja stabla.
Kakav će oblik poprimiti stablo, ovisilo je o prilici te o konkretnoj situaciji pojedinca ili obitelji. Ovisilo je o tome jesu li živa oba roditelja ili samo jedan, koji je od njih živ, je li pojedinac oženjen, udovac ili je mladić. Za svaku od tih prilika postojalo je drugačije pravilo okresivanja grana i oblikovanja stabla.
Karsikka ima veliku ulogu u pogrebnim običajima i kultu mrtvih. Ako bi se čovjek našao u životnoj opasnosti, a bio bi udaljen od naseljenih mjesta i svećenika, kleknuo bi pred stablo i priznao mu sve svoje grijehe. Potom bi u njega urezao križ.
Križ-drvo na Balkanu
Na lokalitetima u Bosni i Hercegovini zabilježen je običaj odmaranja s pokojnikom i urezivanja križa na stabla na križanjima cesta. Tako se u Bojištima kod Nevesinja odmaralo na odmaralima ako je groblje daleko.
U Laktašima kod Banje Luke kola s pokojnikom zaustavljala bi se tri puta i svaki bi se put pokojnik spuštao na zemlju. Kod Dervente pogrebna se povorka zaustavljala pred grobljem gdje se nalazilo počivalo te stablo u koje se zasijecao križ. Zanimljivo je da se na tom području povorka zaustavljala na nekoliko mjesta putem do groblja i na svakom od njih urezivao bi se križ na stablo koje se neće brzo posjeći.
Na dvama lokalitetima geografski blizu dalmatinskom zaobalju i kamenitijim predjelima zabilježen je drugačiji oblik obilježavanja odmaranja s pokojnikom. U Brežnju kod Srebrenice pogrebna povorka zaustavljala bi se tri puta i svaki put pokojniku bi se stavio kamenčić pod glavu.
U Palama kod Sarajeva povorka se također zaustavljala tri puta. Pokojnika se spuštalo na zemlju te bi mu se za vrijeme popova čitanja stavio jedan kamen iznad glave, a drugi ispod nogu. U dijelu Bosne koja je bogatija šumom obilježavanje mjesta odmaranja s pokojnikom na svim zabilježenim lokalitetima odnosi se na urezivanje u drvo, najčešće cer. Na lokalitetima koji su kamenitiji sredstvo obilježavanja je kamen, a vrlo je znakovito postavljanje kamena iznad i ispod glave.
U Srbiji pogrebna povorka bi se zaustavljala tri puta na križanjima. Mjesto zaustavljanja nazivali su počivališta gdje bi se urezivao križ na neko stablo. Većina tih lokaliteta je kod Kraljeva. Kada se opisuje mjesto obilježavanja, to je najčešće križanje cesta, bez obzira na to odnosi li se na lokalitete u Finskoj, Bosni i Hercegovini ili hrvatskom zaobalju.
Ovaj običaj kroz vrijeme postaje mjesto sjećanja ili praksa sjećanja, a gubi se njegov vjersko-simbolički vid. Tamo gdje se nije prilagodio novoj životnoj svakodnevici, običaj je nestao.
„Mrtva počivala”
Postoje zapisi o običaju zaustavljanja pogrebne povorke na putu do groblja i u Sloveniji. Na slovenskom Krasu postojala su standardizirana mjesta zaustavljanja na kojima bi se spuštalo pokojnika. Na tim mjestima bi se pomolili, i pritom bi se zamijenili nosači pokojnika. Naziv za to mjesto odmaranja je “mrtva počivala” i povorka se ne bi odmarala radi odmaranja, nego zbog navike. Ovdje se radi o, u tradicijskom vjerovanju, granici između svijeta živih i mrtvih, naročito zato što se mjesto odmaranja gotovo uvijek vezuje uz križanje cesta te se nalaze i na stvarnim katastarskim granicama.
Počivala postoje i na području švicarskih Alpi pod nazivom Lychleu(stein), a odnosi se opet na zajednička počivala za odmor pogrebne povorke. U Francuskoj su postojala zajednička počivala na ulazima u groblje ili u blizini crkve. Ta počivala koja su se nazivala pierres de morts bila su od napravljena od kamenog bloka na koji se spuštao pokojnik.
Najudaljenija geografska točka od prostora Hrvatske gdje je zabilježena praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom je Aransko otočje. Slično obilježavanje mjesta odmaranja s pokojnikom zabilježeno je i u Škotskoj i Walesu gdje bi svaki sudionik pogrebne povorke dodavao kamen na cairn (hrpu kamenja) kod svakog mjesta odmaranja, obično na križanjima cesta.
Prema običaju totenbretter s područja Austrije, Bavarske i Češke ljudi bi, prilikom odmaranja na mrtvačkim odmaralištima (totenrast) te prilikom mijenjana nosača, ostavljali uz stablo dasku na kojoj je pokojnik ležao na odru kao spomen toga odmaranja. Na tim daskama urezivali su križ, prvo slovo imena i prezimena pokojnika, godinu smrti te simboličke znakove (mrtvačku glavu, srce s križem).
Još jedan oblik odmaranja s pokojnikom intrigira, a to je odmaranje na kamenu mejtašu u Bošnjaka na području Bosne i Hercegovine. Na nekoliko lokacija u Bosni opisuju se kameni mejtaši koji su imali i zanimljivu ulogu u nedavnoj prošlosti.
Sve do 1941. godine jedan dio zeničke čaršije imao je naziv Mejtaš. Taj naziv dobio je po tzv. mrtvačkom kamenu – mejtašu, koji je bio u tom dijelu čaršije. Na taj mrtvački kamen polagao bi se pokojnik (mejtom) kojemu bi se klanjala dženaza.
Sam naziv mejtaš dolazi od arapske riječi mejt što znači leš ili mrtvac i turske riječi taš što znači kamen. Postojanje takva kamena u muslimana potvrđuje primjer iz sela Vranovići kod Kladnja gdje seljani i danas strogo brane diranje kamena mejtaša, a naročito njegovo micanje.
Običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom geografski je raširen što pokazuje da je značajan i relevantan ne samo za uski pojas hrvatskog zaobalja nego i za puno širu regiju i svijet. Ono što je značajno za prostor hrvatskog zaobalja je da su se mjesta odmaranja s pokojnikom obilježavala gotovo trajnim materijalom – kamenom, dok su na drugim lokalitetima slične prakse vrlo brzo nakon prestanka izvođenja i fizički nestale. Svaki pojedini oblik ovog običaja rezultat je specifičnog razvoja u različitom povijesnom i geografskom kontekstu, jednako tako ima i specifična značenja i funkcije koje su se tijekom vremena mijenjale.
