“Štefek moj! Štefek moj! Ja sem samo tvoja…” Kriknula je Janica dok se crkva u koju se sakrila urušavala pred vojnicima pohotnog age
Foto: ilustracija
Mitovi i legende

“Štefek moj! Štefek moj! Ja sem samo tvoja…” Kriknula je Janica dok se crkva u koju se sakrila urušavala pred vojnicima pohotnog age

29.11.2018. Ured za blaga i misterije

Ljubavna legenda o Štefeku i Janici i danas se prepričava u Međimurju i na drugoj strani Mure. Vezana je za uže područje Goričana u Međimurju, u čijoj se blizini nekada nalazila crkva koja je iznenada propala u zemlju, nakon čega je na tom mjestu nastala Gliboka jama.

U toj dubokoj jami lijepa Janica završila je svoj život. Za njom je ostao tugovati njezin momak Štefek, a to se dogodilo u vrijeme turskih prodora na to područje potkraj 17. stoljeća.

Nesretna ljubav

Dogodilo se to jako davno. Tamo na bregu gdje je groblje i tamo gdje je kraj groblja velika, gliboka jama bila je velika crkva koja je imala dva tornja. Kada su Turci htjeli zauzeti Kanižu, mogli su ići samo preko Serdahela. Zbog toga su morali graditi puteve za svoju vojsku. Sami to nisu mogli napraviti pa su odredili da iz svake kuće po dvije duše moraju pomoći. Bila je tada u selu jedna jako lijepa djevojka.

Imala je crne oči kao ugljen i lijepe duge pletenice. Zvala se Janica. Bila je i vrlo vrijedna i nije bilo tog posla koji ona ne bi znala napraviti. Janica je bila i sirotica te bez obzira što je bila vesela nešto se tužno iskrilo u njezinim očima. Možda zato što su joj roditelji rano umrli? Uzeli su je kao dijete kum i kuma te se brinuli o njoj, kao i o svome sinu Štefeku, koji je bio nešto stariji od Janice. Kanili su starci Janicu za Štefeka oženiti. Bilo im je drago kada su vidjeli kako djeca zajedno odrastaju u slozi i imaju se rado.

Kada su turski vojnici došli njihovoj kući i zapitali ih zašto nisu na gradnji putova, djeca su odgovorila: “Japek i mamica! Idemo mi dva. Nami je lakše delati nego vama starima i zmučenima.” Starci kao da su nešto predosjećali, teška srca su pustili Janicu. A kada je turski aga ugledao lijepu Janicu, sam je sebi rekao: “Mnogo sam svijeta prošao i djevojka ljubio, ali takve ljepote nikada nisam vidio i takvih očiju ljubio. Te mi oči ne daju mira ni počinka. Kada sunce ode na počinak, te oči moraju biti moje.”

Da je aga vidio u Janičinu dušu, saznao bi da ona voli svoga Štefeka, a njega ne želi niti pogledati. Nekako je selo saznalo za aginu namjeru i svi su ostali užasnuti. Štefek je samo plakao i govorio: “Pomozite nam oče!” Njegovi roditelji, a Janičini kumovi, pozvali su starije ljude iz sela koji su mnogo toga proživjeli i koji bi im mogli savjetovati kako da od požudnog age zaštite Janicu.

Na kraju vijećanja svi su se složili da Janicu treba sakriti u crkvu na bregu. Nadali su se da Turci to sveto mjesto neće dirati. Tako je i bilo. Prije zalaska sunca skrili su Janicu u crkvu. Do jutra je sirotica strah trpjela u crkvi, ali aga se tako jako rasrdio i vikao je kao da je izgubio pamet: “Ona mora biti moja. Ako te crne oči ne budu moje, neče biti ničije.”

Pozvao je svoje vojnike da iz crkve otmu Janicu. Čim su Turci opkolili crkvu, začuo se odjednom strašan prasak. Kada su ljudi dotrčali do crkve, vidjeli su od nje dim i prah i jednu veliku, gliboku jamu. Začuli su samo Janičin krik: “Štefek moj! Štefek moj! Ja sem samo tvoja.”

izvor: Tomislav Đurić- Legende puka hrvatskoga