Svakodnevna narodna ishrana kroz vrijeme se nije puno mijenjala i uglavnom je ovisila o dostupnosti pojedinih namirnica. Od najranijih dana, prve recepte koji otkrivaju što su jeli ljudi ovih prostora pronalazimo na pomalo neočekivanim mjestima, poput najpoznatije komedije Marina Držića “Dundo Maroja” koja sadrži nekoliko recepta za jela, poput kolača od marcipana.
Kasnije su informacije o prehrani bile sve dostupnije, no neka svakodnevna jela ipak se mogu pratiti kroz vrijeme. Jela su to kojima često nije bilo mjesto na svečanom stolu, no ipak, u domovima diljem zemlje, konzumirala su se svakodnevno i predstavljala su osnovu prehrane. Takva su jela danas dio brojnih bakinih kuharica koje su jedna od osnova za proučavanje kuhinje nekog doba i podneblja. Dostupnost neprerađenih namirnica ubranih sa zemlje bila je veća, pa se i prehrana vrtjela oko sastojaka u sirovom obliku.
Takav je i recept za kruh na mlijeku ( ili vodi ) koji se često pripremao od korica kruha starog nekoliko dana. Priprema je bila vrlo jednostavna. Suhi kruh trebalo je nadrobiti u vreloj vodi i potom u mješavinu dodati mast ili maslac. Umjesto vode, kada je to bilo dostupno, koristilo se mlijeko.
U tako dobiveno jelo često se stavljao i kajmak, a cijela mješavina se mogla i zapeći. Jedna od varijacija tog jela sastojala se i od rezanja suhog kruha na kockice koje su se potom popržile i prelile vrelim mlijekom.
Temeljna dnevna ishrana kad god je to bilo moguće sastojala se od složenaca i variva od dostupnih namirnica koje su se kuhale u vodi sa začinima. Pri ovome treba spomenuti i kako je pri kraju srednjeg vijeka Katolička crkva odredila 210 dana kada se meso smjelo jesti. U preostalih 150 dana u godini moralo se postiti.
Primjer jela koja su se često pripremala u danima posta bio je slatki kupus koji se pripremao s vodom, lukom, uz dodatak dostupnih začina. Kada se meso smjelo jesti, u tako pripremljenom kupusu često je završilo i suho meso, ali i kosti.
Čuvanje mesa po svemu sudeći nije bio takav problem kao što se na prvi pogled čini. Nakon kolje, meso se prerađivalo brzo, a iznutrice koja su brzo propadale konzumirale su se prve, često pečene. Pri ovom treba i naglasiti kako lov običnom puku nije bio dopušten jer je bio privilegija plemstva koje je po uzoru na sličnu praksu svuda po Europi uz svoje dvorce počelo kopati jezera. Osim što su imala dekorativnu ulogu, postojala je i ona praktična: jezera su se koristila za rashlađivanje i čuvanje namirnica.
Doseljavanjima i raseljavanjima širile su se i namirnice, ali i prehrambene navike. Tako se pretpostavlja da su njemački doseljenici, po zanimanju graničarski vojnici donijeli krumpir sa sobom u Slavoniju, pa ga tako uveli na naša područja. Po svemu sudeći, to se dogodilo u vrijeme Marije Terezije. Zbog brojnih načina pripreme, kao i u drugim dijelovima Europe, unio je pravu malu revoluciju u svakodnevnu prehranu.
Tako jedan od recepata opisuje jednostavnu pripremu krumpira pečenog ili kuhanog u ljusci koji se posluživao uz mast. Kuhani i zdrobljeni krumpir pomiješan s lukom tako je činio osnovu za i danas popularni restani krumpir.
Iz starih recepata koji i dalje leže razasuti po arhivima, knjigama i tavanima, osim same pripreme hrane tako je moguće isčitati i duh vremena te njegove običaje.
Tako je iz kuharice None Carmen (1885.-1978.), rođene splićanke koja je stare recepte skupljala od članova talijanskih plemićkih i građanskih obitelji iz Splita i Trogira moguće isčitati potpuni nedostatak svakodnevnih jela čiji su se recepti prenosili usmenim putem i bili smatrani toliko običnima da nisu bili vrijedni spomena.
