Ženski zloduh Mora može se provući kroz ključanicu ili pritvoren prozor u obliku noćnog leptira, muhe ili mušice. Sjeda čovjeku na prsa i izvlači iz njega životni dah kojim se hrani. Posjeti ove noćne more mogu se prepoznati po tragovima na licu ili tijelu, koji se obično tumače zaležavanjem od pokrivača. Budući da ne uzrokuje smrt, već samo nelagodan san ili nemirno spavanje, smatra se više neugodnom pojavom, nego opasnim bićem.
Vjerovanje u Moru, Moricu, Morinu- biće nadnaravnih moći- rašireno je na cijelom hrvatskom prostoru. Diljem Hrvatske glavno je Morino obilježje da noću dolazi mladim ljudima te im sjeda na prsa i davi ih. U takvu stanju ljudi se ne mogu pomaknuti ni disati sve do jutra. Ovo biće javlja se u svim priobalnim područjima od Istre do Konavala te dalmatinskom zaleđu. U zapisima se često spominje kako su ljudi za Moru najsigurniji da zaista postoji.
Što je Mora?
Za Moru narod vjeruje da je neudana mlada žena koja jednom kad se uda postaje vješticom. No vještica ponekad povremeno preuzima pojedine osobine More (i obratno) uz zadržavanje konstantnih značajki svoje demonske vrste. U zaštiti od napada More pučka vjerovanja upisuju željezne predmete s borbenim modalitetom od oruđa do oružja (igla, šilo, nož, škare, sjekira, srp).
Etnolog Vid Balog u „Hrvatskom bajoslovlju“ Moru svrstava u napasne duhove i navodi sljedeće kazivanje iz Drnjanske Podravine i Prekodravlja:
“Gda čovek zaspi, mora počkomce dojde črez zasun ili otprti oblok u podobi metepulja, mesarice ili mušice. Sedne si na naše prsi i zvlači deh živlenja gda čovek senja nočne strahe…”
Sandra Barešin zapisala je na Braču vjerovanje u mogućnost hvatanja More u bocu koju je potrebno zatvoriti ako se napadnuta osoba želi osloboditi njezinog negativnog djelovanja:
“Meni je nona Momica pričala da mora u obliku osobe sidne na prsi i ne moreš je ulovit. Ko bi se ujutro umoran probudi, u mistu bi rekli: „Mora te umorila“. Stavljaš joj trapulu. Na primjer, staviš iglu ispod praga, pa da se ta osoba ujutro ubode. Ili blizu kreveta staviš bočicu sa čepom i onda se ona ne može pomokrit. Ujutro dođe molit da se boca otvori.”
Paraliza sna
Izvedenica riječi “mora” dolazi od praindoeuropskog korijena “mer”. Osim kod slavenskih naroda, pojavljuje i u jezicima drugih europskih naroda. Tako primjerice nalazimo “nightmare” (noćna mora) u engleskom jeziku, “mahr” u njemačkom, “cauchemar” u francuskom ili “nachtmerrie” u nizozemskom. Iz pojma “mora” proizlazi u južnoslavenskim jezicima i izraz “noćna mora” te izreka “more me brige”.
Vjerovanja u žensko biće koje u kasnim noćnim satima dolazi ljudima sjedati na prsa i oduzimati im životnu snagu ima dugačak kontinuitet. Već je u 2. stoljeću rimski liječnik Galen proučavao uzroke “epithalesa”. Medicinski je to pojam koji uključuje tegobe prilikom disanja, pritisak u prsima te osjećaj gušenja i paralize. U tradicijskoj kulturi svi ovi simptomi zapravo su se pripisivali zlu djelovanju žene (rjeđe muškarca) iz zajednice koja bi u noći opsjedala svoje žrtve.
U različitim europskim društvima ljudi su se žalili da su noću opsjednuti od strane vještica (ili mora). Žrtve ovakvih napada opisuju slične setove simptoma koji se danas pripisuju paralizi u snu i želučanim tegobama. Tijekom posljednjih pet desetljeća većina ovakvih slučajeva shvaćala se toliko ozbiljno da je dovela i do formalnih optužbi osoba za koje se pretpostavljalo da su vještice i/ili more.
Noćna mora nije bila samo simptom već je kroz halucinacijski sadržaj također bila i potvrda vještičje snage i moći manipulacije nad žrtvom, te u nekim zabilježenim slučajevima, vidljivi dokaz krivice. Iako je mora kategorizirana kao manifestacija paralize u snu tek u 20. stoljeću, iskustvo paralize tema je medicinskih diskusija već stoljećima.
Mora kroz povijest
Svi ljudi, u svakom vremenu i u svakoj kulturi, patili su od ovih užasa noći i interpretirali ih na najizopačenije načine. Vratimo li se u jako daleku povijest, pronaći ćemo podatak o paralizi u snu još u kineskoj “Knjizi o snovima” koja datira iz 400. godine prije Krista. “Rješenja” za patnje prouzrokovane morom javljaju se u kasnim saksonskim manuskriptima. Ipak rijetko uistinu spominju simptome paralize u snu.
Opisi more pojavljuju se u engleskom jeziku u kasnom srednjem vijeku. Jedan rukopis iz 14. stoljeća opisuje kako mora leži na ljudima po noći. Riječ je uključena i u najranije tiskani englesko-latinski rječnik “Promptorium parvulorum” iz 1499. godine, gdje je prevedena kao “Epialtes, vel effialtes, geronoxa, et strix”. Jedan od najdetaljnije opisanih iskustava noćne more iz srednjeg vijeka govori o engleskom vitezu iz 12. stoljeća Stephenu od Hoylanda koji opisuje “pritisak u snovima” koji se atribuira demonu.
More i njihove manifestacije- paralize u snovima- izazivaju interes psihologa, psihijatara, neurologa, medicinskih antropologa, etnologa i folklorista. Zapravo je glavno medicinsko objašnjenje do 20. stoljeća bilo bazirano na Galenovu viđenju da spavanje rezultira paralizom u snovima zbog problema sa želucem.
1950-ih suvremeni komparativni kulturalni aspekti paralize u snovima počinju dobivati akademsku pažnju. Posebice rad Roberta Nessa i Davida Hufforda, koji povezuje fenomen “Old Hag” u Newfoundlandu s paralizom u snovima i sličnim kulturalnim interpretacijama iz svih krajeva svijeta. Old Hag je vjerovanje da stara vještica jaše na prsima žrtve i tako je imobilizira. Iako paralizirana, žrtva sve čuje i vidi, no težina na prsima joj onemogućuje disanje. Uz fenomen prisutnosti onostranog i zlog u prostoriji, žrtve imaju realističnu percepciju vlastitog okruženja, ali se ne mogu pomaknuti. Nessov i Huffordov rad je donio društveno značenje za takvo iskustvo te privuklo veću pažnju u akademskim krugovima.
