Najpoznatija legenda grada Kaštela govori o Miljenku i Dobrili, čija je osnovna radnja smještena u Kaštel Lukšiću. Priča slična onoj o Romeu i Juliji. govori o dvoje mladih i zaljubljenih ljudi čije su obitelji u zavadi zbog čega ona završava tragično.
Legenda
Trogirske plemićke obitelji Vitturi i Rosani u drugoj polovici 17. stoljeća imali su posjede i kaštele (utvrde) u Kaštel Lukšiću. Plemićka obitelj Vitturi imala je kći Dobrilu, a plemić Rušinić (Rosani) sina Miljenka. Dvoje mladih su se upoznali i kako to po prirodi ide, zaljubili, a obiteljska svađa njihovih očeva zbog feudalnih prava nad seoskim težacima prisilila ih je da se potajno viđaju.
U tome im je pomagala sluškinja Antica. Međutim, roditelji su nekako saznali za njihovu vezu te su, kako bi ih razdvojili, Dobrilu stavili pod strogi nadzor majke, kontese Marije, dok je Miljenko, prema savjetu odvjetnika Dorotea, poslan u Veneciju, u duždevu službu. Dobrilin otac, kako bi bio sasvim siguran da je ta priča završena, odlučio je ugovoriti vjenčanje Dobrili sa znatno starijim čovjekom Družimirom.
U ispravnost takve bračne veze ozbiljno je posumnjala Dobrilina tetka, kontesa Demetrija. Miljenku, koji je u to vrijeme bio u Veneciji, poruku o mogućem vjenčanju je dostavio jedan lukšićki vojnik. Uspio je stići u Kaštel Lukšić na sam dan vjenčanja i spriječiti ga u trenutku bračne prisege, pred župnikom don Mavrom i mnoštvom zaprepaštenih svatova koji su se u tom trenutku nalazili u mjesnoj crkvi.
Osvetoljubivi Dobrilin otac, konte Radoslav, odlučio je za kaznu svoju kćerku zatvoriti u koludrički samostan sv. Nikole u Trogiru. No, Miljenko je to pokušao spriječiti dočekavši lađu na trogirskoj obali gdje je mačem izazvao nered. Sudske su ga vlasti zbog toga, uz pristanak njegova oca, kneza Adalberta, prognale u franjevački samostan na otočiću Visovcu, smještenom na rijeci Krki blizu Šibenika. Miljenko je tu upoznao seljanku Božicu koja je nekada bila Dobrilina dojilja. Po njoj je poslao poruku svojoj dragi da pobjegne iz trogirskog samostana u kojem se tada nalazila.
Nakon što je uspješno prevarila starješinicu samostana, opaticu Gertrudu, pobjegla je, ali je Miljenko nije dočekao na dogovorenom mjestu, blizu Trogira. Dobrila je potpuno sama lutala u olujnoj noći sve dok je ujutro nisu uhvatili hajduci.
U ogromnom strahu, nezaštićena djeva je, nakon obećanja da će je odvesti Miljenku u Visovački samostan, prihvatila ponudu opasnih drumskih skitnica da pođe s njima. U međuvremenu se Miljenko prerušio u fratra kako bi spriječio da ga hajduci ubiju.
Naime, Dobrilin je otac, knez Radoslav, naručio od hajduka njegovo ubojstvo i to uz nagradu. Razočarana Dobrila je pomislila kako se on zaista zaredio te je izgubila svaku nadu da se eventualno tajno vjenčaju na Visovcu.
Kada je saznao za bijeg svoje kćeri, knez Radoslav se odlučio poslužiti lukavstvom kako bi spriječio obiteljsku sramotu. Pružio je ruku pomirenja uvijek dobroćudnom Miljenkovom ocu, knezu Adalbertu, nakon čega su zajedno poslali na Visovac tri izaslanika čiji je zadatak bio da nepokorene ljubavnike, Miljenka i Dobrilu, nagovore na povratak i svečano vjenčanje u Kaštel Lukšiću.
Kaštelanski ljubavnici su prihvatili roditeljsku ponudu. Međutim, Dobrilin otac se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je Miljenko ipak pobijedio i da će odvesti njegovu kćer u dvorac plemićke obitelji Rušinić.
Obuzet mržnjom i osvetom, večer nakon vjenčanja dvoje mladih u ljeto 1690. godine, knez Radoslav je na mostu ispred svog dvorca u Kaštel Lukšiću ubio svog zeta iz kubure.
Ubrzo nakon nemilog događaja, Dobrila je od silne tuge izgubila razum, razboljela se i umrla. Njezina posljednja želja je bila da je pokopaju kraj Miljenka u crkvici sv. Ivana na Rušincu koja potječe iz 16. stoljeća.
Danas se u toj crkvici nalazi nadgrobna ploča na kojoj piše. “Pokoj ljubovnikom”. U Kaštel Lukšiću se osim njihova groba nalazi i izvorni Dobrilin dvorac Vitturi iz XV. – XVI. st., Miljenkov kaštel Rušinić iz XV.st. te stara crkva iz 1530. godine u kojoj su vjenčani.”
Smatra se da je legenda o Miljenku i Dobrili prepričavana uobičajenom narodnom predajom, a kako objašnjava kaštelanski kroničar Neven Bućan to se pretežno odvijalo kada bi se već spomenuti težaci okupljali sa svojim seoskim obiteljima, u međusobnim posjetima ili kada bi se sastajali po trgovima, po rivi i na ulicama povodom praznika i svetkovina.
Ova legenda prvi put je zapisana u romanu Marka Kažotića Miljenko i Dobrila iz 1833. godine. Kažotić u predgovoru ističe kako je za pisanje ovog romana preuzeo predaju od bezimenog pisca koja je napisana ilirski odnosno hrvatski čime je želio istaknuti da je do sada bila prenošena usmenom predajom.
