Krajevi oko Senja danas su mirni, a ribari čiji sam bio gost i kojima sam pripovijedao o drevnim pothvatima pirata koji su ondje živjeli prije njih, raskolačili su oči kao da slušaju kakvu bajku izmišljenu da ih razonodi u dugim večerima…
Ovaj zapis pronalazimo u putopisu Charlesa Yriartea, francuskog novinara, publicista, intelektualaca i erudita koji tijekom zadnje četvrti 19. stoljeća u više navrata putuje jadranskim priobaljem koje se uslijed modernizacije i društvenih okolnosti ubrzano mijenja.
Usput bilježi dojmove o stanovnicima, običajima, arhitekturi i raspoloženju. Tako nakon Pule gdje opisuje moćne škverove i utvrde stiže i do Kvarnera te se spušta prema Senju. Tamo sluša priče o uskocima i njihovim podvizima i uspoređuje ih s pričama koje je mogao čuti u svojoj rodnoj Francuskoj. Jedinstven je to zapis pisan iz kuta osobe koja je ranije o uskocima slušala priče o pljačkama, razbojništvima i činjenici da su u jednom trenutku postali problem kojim su se bavile sve važnije velesile tadašnje Europe.
Idealno utočište
O samom gradu Senju, Yriarte bilježi kako je s kopnene strane zaštićen planinom, dok mu je s mora zbog plićina i grebena bilo moguće pristupiti laganim barkama što je izuzetno odgovaralo uskocima. Uskoci u Senju nisu strahovali od neprijatelja, no u njemu se nije moglo živjeti ni od zemlje ni od ribolova.
Yriarte bilježi kako su Uskoci u Senj došli s područja Klisa, temeljem pogodbe s carem Ferdinandom Austrijskim koji im u zamjenu za savezništvo protiv Turaka daje Senj. Uskoro počinju poduzimati ofenzive protiv Turaka i pljačkati turske posjede. Uskoro grade i prve lake brodice koje potpuno prilagođavaju potrebama iznenadnih prepada.
U početku, udarali su samo na Turke pa je Uzvišena Porta, kako se naziva osmanlijska vlast protestirala. Kad si je Venecija prisvojila pravo na dominaciju nad Jadranom, sada joj je pripala i uloga izigravanja žandara. Uostalom, između Mletačke Republike i Turaka postojale su i povelje s ciljem da se osigura slobodna plovidba morem. Venecija je pak, odgovornost prebacila na cara Ferdinanda koji je uskoke stavio pod svoju zaštitu.
Početak sukoba
On je pak, izdao neke naredbe čija je svrha bila ograničiti uskoke. Oni su ih ignorirali i sve u svemu nitko im nije mogao ništa. Priroda ih je istovremeno štitila i od neprijatelja i od saveznika. Venecija je pak, naoružala galije i kako bi se Osmanlijama pokazalo da se njihove žalbe ipak uvažavaju, svaki uhvaćeni uskok bio je obješen na stablo. Nekoliko ih je čak dovučeno na trg Svetog Marka gdje su u kavezima pokazivani stanovništvu.
U početku ih je bilo jedva pet stotina no broj im se povećavao zbog različitih pridošlica koji su se u Senju počeli osjećati kao kod kuće. Bilo je tamo i razbojnika, turskih renegata, talijanskih krijumčara i venecijskih političara. Ubrzo je Senj postao razbojnička jazbina u koju je u jednom trenutnu gledala cijela Europa. I francuski je kralj osobno pregovarao s Venecijom žaleći se na pljačku i palež njegovih brodova i naroda.
Yriarte bilježi i kako je u Senju ubrzo nakon dolaska uskoka bio formiran poseban uskočki stožer i grad je ubrzo postao njihov. Nekad viđeni stanovnici uzimali su uskoke u službu te ih slali u razbojničke pohode.
S druge strane postoje i zapisi o nekim manje poznatim običajima uskoka. Kad bi po povratku iz akcija koja od uskočkih žena postala udovicom, odmah bi sklopila vezu s drugim. Kad bi koji uskok poginuo, drugi bi uzeo njegovu kolibu, ženu i djecu. Žene bi se oblačile u skupocjene orijentalne crvene tkanine i kitile se nakitom koji je bio plod pljački i nasilja.
Prilike u Senju
Yriarte nastavlja i primjećuje kako su uskoro sve okolne regije poput Like i Krbave kojima su Uskoci imali pristup bile opustošene. Uskoci su se okrenuli prema moru gdje su potražili trgovačke brodove, najviše one Mletačke i Osmanlijske. Uskoro se počinju kretati po cijelom Jadranu i Mletačka Republika daje naredbu da se trgovački brodovi moraju kretati samo u konvojima, praćeni galijama. I Osmanlije daju slične naredbe.
Kada su pljačke konvoja postale preopasne, uskoci su se ustremili na otoke pa su ubrzo i oni poharani. S druge strane, stanovnici Cresa, Krka, Raba, Osora i Paga postali su pomorci kojima je Mletačka Republika naoružala jole i lake karavele. Poznavali su akvatorij i sve prečace pa su postali opasni protivnici uskoka.
U Senju je doduše postojao kapetan koji je u ime cara upravljao gradom no on je često bio sudionik. Kada bi se Uskoci vraćali iz pohoda gradska vrata bi se zatvorila a oni sami ponekad su postajali meta topovske paljbe. No sve je to bila farsa, noću su im otvarali vrata i s njima dijelili plijen.
Problem uskoka naizgled je postao nerješiv, Turci su ponudili da će ako Venecija napadne Senj s mora oni napasti s kopna. Za to su pak, trebali dopuštenje iz Beča koje nije dolazilo. Jednog je dana bosanski paša ipak krenuo na Senj ušavši u Hrvatsku. Austrija se morala braniti i Hasan je bio poražen. Uzvišena Porta se umiješala i podržala ga. Rat, isprva ograničen na Senj potrajao je 12 godina.
Uzrok sukoba
Oprezna kao uvijek, Venecija je počela utvrđivati svoje otoke, ne više iz straha od pirata već iz straha od vječnog neprijatelja – Turaka. Njena je neutralnost uvrijedila Austriju koja više nije mogla držati uskoke pod kontrolom. Oni su pak, promijenili polje djelovanja te se proširili Istrom i Dalmacijom. Za Veneciju bi sukob s njima značio rat s Austrijom.
Yriarte u svom pregledu bilježi kako je austrijski car pokušavao kazniti uskoke no njegovi su napori uglavnom ostali bez dugoročnog uspjeha. Tako su jednom prilikom u samom Senju vođe uskoka uhićene i obješene, a carska je vojska ostatak uskoka razoružala.
Mletački podanici koji su se među njima zatekli poslani su u Veneciju a u gradu je ostalo svega stotinjak nenaoružanih uskoka. Dvostruko više protjerano je u Hrvatsku a ostatak se raspršio. No, šašica bjegunaca pod okriljem noći vratila se u Senj, upala u kuću carskog namjesnika te ga smaknula. Na tu su se vijest izbjeglice ponovo ujedinile i naoružale i sve je počelo iz početka.
Prelazak u legendu
Taj se događaj zbio 1602. godine i u razdoblju koje je uslijedio broj uskoka nikad nije premašivao šest stotina a uspijevali su držati u šaci tri velike sile, okupirati vojske i flote. Tako su jednog dana opljačkali neki gradić i da bi prenijeli plijen oteli su šibenskim ribarima sve brodice te ih potopili čim im više nisu trebale.
Ipak, vrijeme uskoka u Senju bližilo se kraju i njihov konačni odlazak iz Senja na koncu je bio posljedica geopolitičke odluke. Mletačka Republika nastavila je ratovati. Protiv njih su se digli i mještani obližnjih otoka, a u cijelu stvar se uskoro umiješala i Španjolska koja je zaprijetila da će se umiješati u rat. Između Venecije i Španjolske pak, umiješala se Francuska te je na koncu potpisan Madridski sporazum koji je definirao sudbinu Uskoka.
Jedan od njegovih članaka nalagao je kako u Senju treba biti postavljen njemački garnizon. U roku od dvadeset dana od potpisivanja ugovora odlučeno je i o sudbini uskoka. Njihove će brodice biti zapaljene, oni sami raspršeni.
Od opasne družine koja se tako dugo opirala vojskama i flotama ostalo je tek oko četiri stotine pravih uskoka i njihovih potomaka. Poslani su u progonstvo, dobili su zemlju kod Karlovca, na području Žumberka gdje je njihova ostavština vidljiva u malenim detaljima. Vrlo specifični običaji jedan su od primjera; kad pokojnika polažu u kovčeg lice mu prekrivaju perforiranim velom kako bi mogao vidjeti. Zimi se oblače u bijelu vunu a ljeti u lanenu odjeću, a mlade djevojke nose crvene kape.
